Archive for 29. Travanj 2011.

Iznimno povoljna stanarina

Travanj 29, 2011

Boreći se posljednjih tjedana s učestalim i sve perfidnijim pokušajima da nas se opet na silu strpa u nekakav oblik jugosfere, od kojih su neki dolazili čak i iz samog ureda Urednika ovog bloga, nisam uspijevao pronaći dovoljno vremena za temeljnu aktivnost svojeg muzičkog bivstvovanja, a to su odlasci na koncerte. A, ruku na srce i na zračnu trzalicu, nije ni ponuda bila nešto, pa bi mi prekid pauze lijepo legao i uz bend manje mi napet od dragih, dragih bradatih pankrokera Dear Landlord, koji su sinoć navratili u Mediku i napravili isto ono što su na istome mjestu Nothington i RVIVR napravili lani. Odsvirali najbolji koncertić sezone, barem njezinoga dosadašnjeg dijela. Kako to već često biva u Mediki, lajnap je bio totalna šizofrenija, ali heterogenost bendova nije osigurala i veći broj ljudi u samome koncertnom prostoru, kad već u dvorištu jest bilo brdo ljudi i njihovih piva i cigareta. Kiper sam propustio zbog Samirovog (aka Najbolji basketar s kojim sam se ikad našao na terenu) rođendana i pripadajućeg čašćenja, ali mi je Ugledni prijateljski bespogovorno uredno dojavljivao razvoj situacije. Zrinka me je obavijestila da su bili najbolji dosad, što god to značilo, s obzirom na to da je njoj to bio prvi put da ih gleda. Dobro, u sudove drugih ljudi se ne miješam. Posljednjih nekoliko pjesama makedonskih dark/synth/indie/tlaka PMG Kolektiv sam nažalost čuo, ali uzmite moju zgroženost sa zrnom soli, jer sam ja ipak a) Dalmatinac i b) zatucani roker, pa je možda moguće i da je riječ o dobrome bendu. Aha, stoposto… Kad smo već kod zatucanosti, šta ću, skužio sam da tek kad napuniš neke godine, ne mora sad nužno biti točno trideset, može i dvajstsedam i trispet, jer netko sazrije prije, netko kasnije, ali dakle tek s godinama iskustva i uzaludnog pokušaja poštivanja svih žanrova možeš pravilno razumjeti jednostavni melodični pop-punk. Kao klinac si malčice predestiniran da ga voliš, ili barem postoje veće šanse, u mojim ti godinama naprosto paše lijepo romantično pojenje o piću, curama, pločama i podrumima, ispod kojeg se kotrlja ugodni vlakić gitara i basa. Od objavljivanja svojeg debija i još uvijek jedinog dugosvirca ‘Dream Homes’, Dear Landlord su mi jedni od favorita ove lijepe novije scene koja se dojila radovima Dillinger Four, Alkaline Trio ili The Lawrence Arms, recimo, koju čine bendovi u kojima sviraju polu-geeky tipovi koje u punk nisu privukle opasnost i sirova snaga, nego srčanost i strast. Uživo, Dear Landlord su gotovo pa destilat te dvije kvalitete, više žestoki midwestern punk-rock nego pop-punk NOFX ili Pennywise škole. Mislim, svejedno, stilske se odrednice donekle mijenjaju od pjesme do pjesme, tako da nije to toliko bitno, barem ne onoliko koliko vesela, ljekovita parada sjajnih eksplozivnih hitića. Set listu sam u mobitel ukucavao do ‘High Fives’, kada sam doživio prosvjetljenje da nema smisla biti štreber (kad ionako nikoga od vas koji to ovdje čitate vjerojatno ne zanima što je svirao bend koji ne znate) i da se treba prepustiti cupkanju, dizanju ruku u zrak i melodioznom deranju. ‘Dream Homes’ je odsviran u cijelosti, na početku medley ‘Park Bench’/’Goodbye To Oakland’, na kraju ‘Begging For The Tips’, a bilo je i nekoliko stvari koje nisam znao, valjda ovih sa split EP-jeva i sličnih izdanja. Naravno, ‘I Live In Hell’ je uživo još i veći raspašoj, prijelaz u drugi dio ‘A World That We Never Made’ me složio na pod, a ‘Whiskey And Records’ je samo glasnija verzija davne Mooseove mudrosti o tome kako je sve što ti treba za dobro provedenu noć Youtube i rakija. Ja biram pivo i odličan bend, može i bez piva.

Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: pojedinačne liste

Travanj 29, 2011

Ako želite sa svima podijeliti svoju listu – učinite to u komentarima ovog posta!

Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #5-#1

Travanj 28, 2011

5. Crvena jabuka – Crvena jabuka (1986.)
[409 bodova / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
Reakcija je automatska, refleksna, u skladu mi s prezimenom. Čim kroz prozor vidim prve kapi kiše začujem i njihov zvuk, samo što ga čujem ponešto drugačije od većine ostalih ljudi. Njima u uši ulazi klasični, predvidljivi i dosadni kapa-kap, meni vijugave gitarske suze koje se slijevaju niz uvod prve pjesme najdražeg mi domaćeg albuma svih vremena. “Pada kiša napolju, kaplje mi po prozoru…” Mislim, pada i upravo sada dok ovo pišem, na proljeće mi je nekako još iritantnija, ali ova se priča potpunije, istovremeno ljepše i tužnije, odvija nekih pola godine poslije. Nekako s jeseni, i to nekako sa svake jeseni i njezinim prvim kišama, ja se sjetim starih drugova, među njima i onih koje nikad nisam upoznao, ali koji su u meni svejedno zaorali brazde toliko duboke da u njima ima mjesta za sve ljepote, strasti i mudrosti sačuvane u nekim drugim brazdama, vinilnim brazdama omiljenih ploča. Aljoša Buha nekako uvijek ispadne priljepak u ovakvim nujnim razmišljanjima, a riječ je o čovjeku koji je napisao jednu “Zarjavele trobente”! No nije ju napisao za Crvenu jabuku, čiju prekrasnu prvu godinu nije ocrnilo pet krasnih koje su joj slijedile, ali bome ni dvadeset bezrazložnih od početka rata naovamo. A te prekrasne prve godine Jabuku je dječačkim osmijehom, smiješnom frizurom, šminkerskim stavom, kulerskom duhovitošću i zaljubljenim pjesmama do svoje smrti predvodio neprežaljeni Dražen Ričl-Zijo (Para su ga, kažu, zvali samo pravi prijatelji). Zlaji Arslanagiću ja nikad nemam prava ni želje išta zamjerati, ali je li baš morao napisati stihove “Volio bih umrijet prije nego ostarim/ Volio bih umrijet samo da ih ne vidim kako pričaju priče kao naši starci/ Bivše djevojčice, bivši dječaci” i onda ih prepustiti Ziji da ih otpjeva na jednoj od samo sedam melodija koje je donio u bend? Kažu da bog rano uzima one koje voli, i jebat mu mater to je jedina stvar na svijetu koja ikad uspije poljuljati moj ateizam. Možda je Ziju stvarno čuo i netko gore, barem onda dok je molio i nagovarao mjesec “da u tvoju sobu zaviri i da te on umjesto mene probudi i zagrli”, ali ništa manje vjerojatno i dok je rifovima i vokalom ispaljivao ovih deset vječno mladih i svježih powerpop-poljubaca. Ovdje dolje, gdje se doista računa i gdje je bio potreban, znam da sam ga barem ja čuo vrlo dobro, prvi put kao vrtićki mulac koji samo voli pjevati tekstove koje baš i ne razumije s ploča koje mu u nedjeljno jutro pušta tata, posljednji put jutros kao još uvijek zaluđeni nostalgični fan koji pišući ovu crticu pokušava pronaći putove koji vode prema svim mogućnostima naivnije i nevinije prošlosti. Nikad mi nije zvučao bolje. (GP)

4. Plavi orkestar – Soldatski bal (1985.)
[425 bodova / 7 glasova]
„PLAVI ORKESTAR = KRALJEVI
CRVENA ZVEZDA = ŽIVOT“
(youtube komentar na TV spot za pjesmu “Suada”)
“Soldatski bal” je vjerojatno jedina ploča dirlijskog rocka koja je uspjela nadići sarajevski problem internog fola. Ono što je uslovilo nacionalni uspjeh Orkestra, uprkos dementnom šargija-rifu «Suade» i drito-narodnjaku «Šta će nama šoferima kuća», činjenica je da se radilo o (prvom?) kompletnom YU teen-pop proizvodu. Bend je ispao iz mrtvog ugla sa smash hit-pločom, frontmenom s licem frajera djevojke koja vam se sviđa, i gitarskim herojem s frizurom u tranzitu između Adama Anta i nečeg iz LA Guns. Da stvar bude bolja – ritam sekciju sačinjavali su braća. BLIZANCI. Really?! Iako danas zvuči konzistentno, «Soldatski bal» proizvod je stilski nedefiniranog benda; pastirski rock ozračen novim primitivizmom (i produkcijom), s bezazlenom bubblegum pop-tematikom i humorom koji prija svima. To su bili demo-dani Crvene jabuke čiji će prvi album obilježiti kraj ionako mlitavih veza s novim primitivizmom, kojeg nitko u ekipi oba benda suštinski nije shvaćao. Nitko osim pokojnog Dražena Ričla. Kao što je Lošin kačket služio svrsi unesrećivanja predtinejdžerki, pjesme su imale marketinški jednako ubitačan cilj – gradsku svetu instituciju derneka. Toliko singalong-materijala na istom mjestu Jugoslavija je mogla vidjeti eventualno (!) na mixtapeu Bijelog dugmeta. «Bolje biti pijan nego star» – jedna dernek-himna koje će vladati svima i snimljena je u tom formatu, bez ritma i struje, dok «Kad mi kažeš paša» ide korak dalje – snimljena u žamoru i (g)raji uz kafansku podršku i nazdravljanje. «Daj mi vruće rakije (medena curice)» i «Gujo, vrati se», žestoke narodne rock-himne, postale su kanonom po kojem će Saša Lošić pisati neke od najvećih hitova PO kroz idućih par godina. Dva izuzetno hrabra trenutka čine ovaj album tako prokleto neodoljivim: gostovanje Nade Obrić u kafanskom hitu «Šta će nama šoferima kuća» uz combo harmonikaške virtuoznosti i opake hard rock-solaže na kakvom će Nervozni poštar izgraditi karijeru, te vjerovatno najspaljeniji komad patriotizma (ili nečega u tom smjeru?) ikad urezan na crnu plastiku – «Stambol, Pešta, Bečlija». Tekstovi, kao i svaki hit napisan da se pjeva u pijanom stanju, ne govore ni o čemu. Ljubav, žene, žene i prevara, Prva gimnazija (čekanje žena ispred), jarani odlaze iz grada (vjerovatno također zbog žena) – the usual. Poetički mindfuck kojim su te teme obrađene je posebna priča i misterija koju će autor ponijeti sa sobom na Bare: kultni stih „Sir u zdjeli – kamenje, svuda muške stražnjice“ postao je predmetom suludih objašnjenja koja se kreću od homoseksualnosti do jebanja u hercegovačkom kršu. Način na koji Loša naglašava pojedine riječi u pjesmama koje se naslanjaju na folk daje im poseban šarm („I kad tebe NEIMA teško mi je“). Nakon ovog „prelaznog“ albuma, Plavi orkestar je snimio jednako dobar sevdalijski cock-rock «Smrt fašizmu, sloboda narodu» kojem ne manjka ni hitova ni sumanutih tekstova, ali su ga nemaštovita produkcija i nedostatak new primitives-ironije učinile inferiornim u odnosu na «Soldatski bal». (GP)

3. Oružjem protivu otmičara – BarbieCue (1996.)
[453 boda / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Prije nekih pet-šest godina bio je koncert Oružjem protivu otmičara u “Močvari”. S još nekoliko cura s fucksa, koje su se zaklinjale da ih ništa ne opisuje tako kao njihov drugi album “BarbieCue”, otišla sam prepuna očekivanja pogledati ih uživo, kadli avaj, totalni antiklimaks: bend je promijenio pjevačicu! Umjesto one simpatične mršavice koja, ruku na srce, nije baš najbolje pjevala ali je definitivno imala onu neku energiju i karizmu koja neminovno obavija svaku ženu što svira gitaru, pa uz to još i pjeva – na stejdžu je stajala neka puno zgodnija, s boljim glasom i bez gitare. Razočaranje je bilo toliko da sam se pokupila s koncerta, valjda prvi put u životu. Mislim, koja je to fora riješiti se frontmenice, koja je pritom i napisala sve one slatke šizoidne punk-pop pjesmice što su bend lansirale iz anonimnosti i učinile OPO najpopularnijim srpskim sastavom devedestih?! Bezveze! Kada je objavljen 1996, “BarbieCue” nije bez razloga proglašen najboljim albumom godine. U devedesetima – u kojima je nakon odlaska Koje u London u Srbiji dominirao treš turbo-folk (okej, nije da je i danas nešto drugačije) a Partibrejkersi i Orgazam već počinjali i izgledati i zvučati staro i umorno – bila je potrebna hitna infuzija koja se i pojavila u obliku male kreštavice s nevjerojatno iskrenim, autoironičnim tekstovima o svim mogućim tipovima šiza koji čine jednu mladu žensku osobu (iako zapravo, kad je ženska neuroza u pitanju, dob teško da igra neku ulogu). Ima li što optimističnije od stihova koji ti daju do znanja da nisi usamljena ili nenormalna jer pričaš puno ili sama sa sobom, što se svađaš s kućnim duhovima umjesto da se suočiš s vlastitom neurednošću, što selektivno pamtiš ili  farbaš dane u razne boje, već prema tome na koju nogu ustaneš, ili što svo slobodno vrijeme provodiš vozeći se bicikom po gradu sa slušalicama u ušima? Iz svog tridesetšestogodišnjeg iskustva znam da nema. Ipak, najoptimističnija je činjenica da je ponekad ipak moguće sresti se i sa samom sobom, malo popričati i razmijeniti iskustva prije nego se vratiš u stvarnost. “BarbieCue” je jedan od najženskijih albuma ikad nastalih na ovim prostorima, a ono što ga čini posebno lijepim jest činjenica da ga takvog, ženski neurasteničnog, voli i muški rod. A to, morate priznati, zbilja nije baš lako postići. (JS)

2. Živo blato – Konac konca (2000.)
[472 boda / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Ah, kako sam ja nekad volio glazbu. Al baš ono, volio. Odrastao u obitelji odrasloj na mitskom i toliko puta opjevanom radiju Luxemburg, singlicama, pa potom i longplejkama Beatlesa, Stonesa, Doorsa, Hendrixa, Bowieja, Clasha, Filma i Azre, imao sam samo dvije moguća opcije: ili postati crna ovca obitelji pa sve to poslati u vražju mater, ili se prepustiti tom vinilnom tsunamiju te i sam početi stvarati svoju kolekciju. Naravno, izbor je bio lak, a kako sam svo to rodbinsko blago ubrzo dobio u vlastiti posjed, sreći nije bilo kraja. Kolekcija se samo povećavala. Ploče sam kupovao, mijenjao (krao baš i nisam iz čisto tehničkih razloga – nije baš najjednostavnije maznut ploču), naručivao (iz Engleske sam preko nekog kataloga naručio ”Astral Weeks” Vana Morrisona, Warholovu bananu i ”Forever Changes” od grupe Love). Kad je zaživila era CD-a i kad je pokopala stari i dobri vinil – htio ne htio, prebacio sam se naravno i na tu novotariju. No, kako su CD-i bili luksuz za moj tada (uh, kako se neke stvari nažalost nikad ne mijenjaju) osiromašeni studentski džep, većinu tih divnih albuma morao sam slušati preko presnimljenih kazeta. Kad su se pojavili kompjuteri sa pržilicama, vlasnici istih postali su mi najbolji prijatelji. Od Gorana Pavlova – koji je imao sreću da posredstvom Nomada ima na lageru sva čuda ovog svijeta, meni još neistražena – uzimao sam dnevno na desetke albuma, koje bih najčešće pržio kod kolege iz srednje Marija Krnića. Kopirao sam i omote i knjižice s tekstovima, a najdraže komade čak i u boji (bez obzira šta je jedna kopija papira u boji bila tada bezobrazno skupa), samo da izgledaju što vjernije originalu. Ta muzika se toliko slušala da mi je čak i na uši izlazila, a  ti jeftini Traxdata CD-i su od toliko preslušavanja polako odlazili u kurac i počinjali ili preskakati, ili totalno blokirati. Bila su to baš lijepa vremena. No tada se pojavio taj krvnik, taj kasapin, taj nemilosrdni dželat moga glazbeno-kolekcionarskog fanatizma. Taj prokleti MP3! Ok, ne kažem da pojava MP3-ja nije donijela ništa dobrog glazbi. Naravno da je. Donijela je mogućnost da u trenu nabavite besplatno bilo koji bend na svijetu i bilo kojeg glazbenika, bez obzira koliko on bio poznat ili nepoznat. I ne samo album, nego i čitavu diskografiju plus nekoliko demo-snimaka. Odete na torente, pronađete sve što vas zanima ili čak i ne zanima nešto previše, al ajd kad se već nudi zašto ne, pa kliknete mišem, odete se popišati i zapalit duvan i sve je već spremljeno na vašem hardu. Koji kurac??? Možda sam konzervativac, mrzitelj svih novih trendova i pomodnih novotarija, ili jednostavno samo romantik, ali meni to baš i nema smisla previše. Nema tu više tog gušta. Nema tu više one slatke muke kad bezuspješno tražiš nekog Jeff Buckleya ili Black Box Recorder, niti onog orgazmičkog užitka kad sve to napokon nabaviš i staviš prvo u svoju liniju, a onda i u svoje uši. Kad ta muzika postane samo tvoja. Nekad sam svaki, al baš svaki album koji sam imao znao gotovo napamet, a danas ¾ toga šta mi tavori na kompu nikad nisam ni poslušao. A samo gunđam da se nema šta slušat. Ok, možda i pretjerano serem po MP3-ju (znam da se ti Gogo sigurno nećeš složiti s ovim, jer si ti ipak fanatik koji je priča za sebe), možda su se jednostavno tokom godina i moji prioriteti promijenili, al eto, ja taj ritam više ne mogu pratiti i  muziku gotovo više ni ne slušam. Odnosno, ne slušam je onoliko koliko bih možda trebao. Najnovije stvari prolaze pokraj mene a da ih ni ne primjetim (ok, izuzetak su The Gaslight Anthem i Zaz), a starim, provjerenim adutima se vraćam samo periodično, jako rijetko. Ipak, postoji nešto čemu se uvijek vraćam i čemu ću se uvijek vraćati. U tom nečemu sam uživao i prije 10 godina, a jednako uživam i sad. To nešto se zove ”Konac Konca”, i bravurozna je posveta rock’n’rollu koji je rastao na vrletima brdovitog Balkana. Hm, posveta? Ne bi baš išlo. Jer onoga trenutka kad je povampireni rokerski demon obuzeo pastirsku i narodnjačku dušu Siniše Vuce i pretvorio ga u beskompromisnog Generala Vasilija Mitua, svi ti rokerski uzori ovog galamdžije iz Trilja u trenu su zakopani duboko u balkansku kaljužu, gdje im je na koncu i mjesto. Pomahnitali General uz svesrdnu pomoć svojih  štitonoša – Veselog Sira i Male Planine, dva huligana, prava momka – snimio je najveći domaći rock-album ikada, pokazujući mnogima koji su u međuvremenu skrenuli s pravovjernog puta kako se praši i živi pravi rock’n’roll. Dok Dubravko Ivaniš Ripper 1998. u intervjuu za Feral Music na pitanje novinara zašto u svojim tekstovima nije kritičniji prema vlasti odgovora da je on toga itekako svijestan, ali da je svjestan i činjenice da živi u Hrvatskoj koja ima jednu televiziju i nešto malo radijskih stanica, te ako oplete protiv onih na vrhu da mu je karijera gotova – General Vasilije Mitu snima ”Konac konca”, te njim pljuje u lice prvo svim tim doktorima koji su ovu Lijepu našu sjebali do kraja, a onda ostatkom pljuvačke maže i sve te beskičmenjake, ljigavce koji bi jebali a da ne uđe. ”Nema tu kruha, tako se ne postaje roker moj Dudo”, kao da General poručuje. Kod Generala nema zajebancije, on zna da je najbolji i tako pristupa stvari. On zna da se do vrhunca može doći jedino ako kompromisa nema i ako je istina tvoja tema. On zna da je gitara Božje oruđe i da ju tako treba tretirati. Ako nisi u stanju prvoj ženi koju vidiš na ulici odsijeći glavu i onda izdrkati po njoj, onda se nemoj ni vatat gitare. Jer to je jedan od osnovnih postulata koju ti Bog roka nalaže. On jednostavno zna. Zna opjevati «Kurvu», pjesmu za koju bi Đoni ubio prije dvadeset i kusur godina. Zna napisati «Maloljetnu», jednu od najljepših i najdirljivijih urbanih (za one neupućene, urbana jer je radnja smještena u gradu) pjesama koje sam ikad čuo u životu. Znao je umjesto mene napisati «Teksa Vilera» (”…On jede biftek s brdom krompirića…”, ah…). A tek «Pucko». Ma kakvi Krleže, Matoši, Ujevići i slična kurčila. Da se mene pita, «Pucka» bi se predavalo, ako ne baš na faksu, onda barem kao obaveznu literaturu u srednjoj. Stihovi o bureku i ćevapima su rađeni s toliko ljubavi i pažnje, da se čine kao da su posvećeni nekoj krasotici. Ali Generala krasotice ne zanimaju. Njega zanima samo istina. Njegova misija je džihad protiv svega trulog i pokvarenog na našoj estradi, i on to ne skriva. Sve te Majke, Čipsovi, Klipsovi, oni žive od svog rokenrola, a Vuco živi od svog narodnjaka. Znači, on rokenrol radi neopterećen, samo zbog gušta, zbog uživanja. Znači, on će uvijek biti iskreniji i neopterećeniji od njih. Isto kao što je recimo jedan Alen Bokšić igrao puno rasterećenije u A-vrsti nego jedan Vlaović koji zna da ga čeka pet zamjena iza njega. Recimo, za hrvatsku reprezentaciju na estradi, Vuco je kao da Ronaldo dođe u hrvatsku reprezentaciju, da postane Hrvat, da se rodi jedan tako neki Ronaldo, a Pips Chips su neki tamo koji nisu prešli među prvih 22, odnosno među prvih 25 ih je vratilo nazad. Pips Chips su Živković, neke Majke su Peternac, a Vuco je Bokšić. Samo, zašto on nije ni Bokšić? Zato što je Bokšić uvijek bio ozlijeđen, a Vucu se ne može ozlijediti. Vuco je neranjiv! A ”Konac Konca” je albumčina koji se servira kad su fešte, uz ćevape i kapulu, pa malo ajvara…Svakog to dirne. (SČ)

1. Hladno pivo – Džinovski (1993.)
[569 bodova / 11 glasova]
Čitajući biografiju Hladnog piva „Trening za umiranje“, naletio sam na komentar stanovitog Hadže – navodno muzičkog kritičara, nemam pojma čega, valjda Dnevnog Avaza – koji u knjizi prigovara kako je najveći problem Hladnog piva što nije još uvijek snimilo svoj “the” album. OK, valjda onima koji su počeli pratiti bend od „Pobjede“ tako i izgleda, ali onog proljeća 1993. – Hladno pivo je izdalo svoj the-album. Nas srednjoškolske punkere je ploča oduševila na prvi pogled, čim smo vidjeli omot kojeg je Buncek ukrasio grafitima Oi, Crass, Conflict i Misfits, po čemu si znao da se radi o autentičnoj punkčini s uličnim kredibilitetom, o pjesmama i da ne pričamo, iako smo ih većinu već znali s demoa Hladnog Piva. Ono što nas je začudilo su bile dvije stvari. Prvi put je u domaći mainstream iskočio punk-bend koji nije pratio ustaljenu šemu 1977. njujorško-londonskog punka i new wavea, nego je uzore izvlačio iz deutsch punka, na čijem se primjeru (Die Toten Hosen, Goldenen Zitronen, Abstürzende Brieftauben…) pokazalo kako i takvi bendovi imaju mjesto pod reflektorima estrade. Druga je bila ta da je skoro svatko tko je imalo pratio glazbenu scenu podjednako smjerno vrtio Hladno Pivo, neovisno o svojim subkulturnim, stilskim i ideološkim afinitetima. Urbane paranoje, kvartovske priče i cinični humor kojima ova ploča obiluje su bili u ono (post)ratno vrijeme razumljivi svakom urbanitu, album je jednako dobro funkcionirao kao zvučna kulisa za cuganje u parkiću, srednjoškolski tulum ili mahnitanje u svoja četiri zida, pa je već tad Hladno Pivo prekoračilo granice „alternative“. Ono što nismo tada skužili je činjenica da je „Džinovski“ dugoočekivani grobar novog vala. S trijumviratom Hladnog Piva, Majki i Leta 3, kojima će se pridružiti i novi rockerski podmladak Hrvatske, konačno je dokinut teror novog vala kao gotovo jedinog vrijednog i zanimljivog što je ova zemlja iznjedrila, pa nastaje nova hrvatska rock-scena, često nespretno krštena kao „Fiju-Briju“-scena. „Džinovski“ je doveo do toga da možemo poslati u kurac sve te Azre, EKV-ove, “Polete”, “Zvečke” i “Kavkaze” s kojima nas je starija ekipa davila, jer smo konačno imali nešto svoje i relevantno a ne bendove i tekstove otprije 10 godina. I dok smo tad naslućivali da će Hladno Pivo biti veliki bend – da će se putem pretvoriti u Toplu pišalinu i postati muzika za reklame i moderne menadžere, to i nismo baš očekivali. No naša kratkovidnost je bila naš problem, na kraju krajeva, svako hladno pivo završi tako, bez izuzetaka. (NF)

(pisali: Goran Pavlov, Goran Pećanac, Jelena Svilar, Saša Čobanov, Neven Fitnić)

Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #100-#51

Travanj 27, 2011

100. Let 3 – Two Dogs Fuckin’ / Pips, Chips & Videoclips – Dernjava [86 bodova / 3 glasa]
99. Električni orgazam – Električni orgazam [88 bodova / 2 glasa]
98. Elemental – Male stvari [89 bodova / 3 glasa]
93. Jarboli – Suvišna sloboda / Novi fosili – Za djecu i odrasle / Vatreni poljubac – 100% Rock’n’Roll / Vještice – Djevojke u ljetnim haljinama volim / Tamara Obrovac Quartet – Ulika [90 bodova / 1 glas]
92. Jura Stublić & Film – Sunce sja! [92 boda / 2 glasa]
90. Film – Još jučer samo na filmu a sada i u vašoj glavi / Haustor – Tajni grad [93 boda / 2 glasa]
89. Denis & Denis – Čuvaj se! [93 boda / 5 glasova]
88. Miladojka Youneed – Bloodylon [95 bodova / 1 glas]
87. Film – Sva čuda svijeta [95 bodova / 2 glasa]
86. Bijelo dugme – Bijelo dugme (Kosovka devojka) [97 bodova / 2 glasa]
84. Buldožer – Izlog jeftinih slatkiša / Disciplina kičme – Zeleni zub na planeti dosade [98 bodova / 2 glasa]
83. Let 3 – El Desperado [98 bodova / 3 glasa]
82. Lepa Brena & Slatki greh – Mače moje [99 bodova / 2 glasa]
81. Dino Dvornik – Kreativni nered [99 bodova / 3 glasa]
80. Partibrejkers – Partibrejkers III [99 bodova / 3 glasa]
78. Denis & Denis – Ja sam lažljiva / Satan Panonski – Nuklearne olimpijske igre [100 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]
77. Riblja čorba – Pokvarena mašta i prljave strasti [104 boda / 4 glasa]
75. Magazin – O-la-la / Why stakla – Daj, dođi! [106 bodova / 2 glasa]
74. Obojeni program – Najvažnije je biti zdrav [108 bodova / 2 glasa]
73. Nežni Dalibor – Sredstva i veštine [113 bodova / 2 glasa]
71. Magazin – Kokolo / Psihomodo pop – Godina zmaja [113 bodova / 2 glasa]
70. Novi fosili – Budi uvijek blizu [116 bodova / 3 glasa]
69. Riblja čorba – Mrtva priroda [116 bodova / 4 glasa]
68. KUD Idijoti – Bolivia R’n’R [119 bodova / 3 glasa]
67. Đorđe Balašević – Naposletku… [120 bodova / 3 glasa]
66. Oružjem protivu otmičara – Komadić koji nedostaje [120 bodova / 3 glasa]
65. Dino Dvornik – Dino Dvornik [121 bod / 3 glasa]
64. Pips, Chips & Videoclips – Bog [123 boda / 4 glasa]
63. Nervozni poštar – Zapamti, ja sam gazda [127 bodova / 2 glasa]
62. My Buddy Moose – My Buddy Moose [132 boda / 3 glasa]
61. Josipa Lisac – Dnevnik jedne ljubavi [134 boda / 3 glasa]
60. Đorđe Balašević – Bezdan [135 bodova / 3 glasa]
59. Disciplina kičme – Svi za mnom! [136 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
58. Prljavo kazalište – Crno bijeli svijet [137 bodova / 5 glasova]
57. Mirzino jato – Šećer i med [139 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
56. Rani mraz – Mojoj mami, umesto maturske slike u izlogu [140 bodova / 3 glasa]
55. Pekinška patka – Plitka poezija [142 boda / 5 glasova]
54. Haustor – Ulje je na vodi [145 bodova / 2 glasa]
53. Nered i Stoka – Spremni za rat [145 bodova / 4 glasa]
52. Pips, Chips & Videoclips – Shimpoo Pimpoo [146 bodova / 4 glasa]
51. Riblja čorba – Kost u grlu [150 bodova / 2 glasa]

Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #10-#6

Travanj 27, 2011

10. Zabranjeno pušenje – Das ist Walter (1984.)
[309 bodova / 8 glasova]
„On pobjeđuje sam protiv svih, ali znaj – još samo na platnu kina Prvi maj.“ Sarajevo je grad čiji je muzički razvoj bio uveliko paraliziran njegovim ciničnim stavom prema svemu što se predstavljalo ozbiljnim ili bitnim. Oni koji su imali snažan stav o nečemu što nije ‘Željo – Saraj’vo’ i usudili se iznijeti ga u bilo kojoj formi, postali bi predmetom sprdnje kao furači i ublehaši, a sam stav bio bi označen tim sarajevskim umbrella-pojmom – ‘šuplja’. „Zapad“ bi prolazio kroz neobičnu transformaciju po dolasku u taj grad – izvitoperio bi se kao pri sudaru s Japanom. Želite punk? Izvolite sarajevsku-punk pjesmu o haharu koji voli Šabana Šaulića i mrzi punk. „Abide, reci nam de, jel ti mali skuplja stare novine?“ S druge strane – upravo ta naopakost je postala pogon koji je stvorio unikatne sarajevske novovalne (Zabranjeno pušenje, Elvis J. Kurtovich) i pop rock-pojave (Plavi orkestar, Crvena jabuka). Dok je potonja struja bila nezainteresirana za bunt, Zabranjeno pušenje su bili prilično angažiran i u tom smislu često krivo protumačen, mainstream bend. U punk-maniri upozoravali bi na problem bez ponuđenog rješenja, te je njihova suptilna ironija u pjesmama poput «Abida» prolazila gotovo nezamijećeno (ili barem sve do incidenta ‘Crk’o Marshall’). Ta kvaliteta višedimenzionalnosti je ono u čemu je Nele Karajlić najbolji: kino “Prvi maj” kao kuća eskapizma za klince koji kupuju cigle na putu do škole i podsjetnik da u stvarnosti zlo debelo vodi, priča o duhu mrtvog rudara koji se smije licemjerstvu dobrotvornih koncerata te, kao finalno afterlife-poniženje, ne može prepasti ni dijete jer ono više ne vjeruje u duhove. Specifičnost zvuka i produkcije «Das ist Waltera» Pušenje nikada nije uspjelo ili željelo ponoviti. Od uvodne «Anarhija all over Baščaršija», pankčine sa klavijaturama koja podsjeća na unakažene Termite, preko uvrnutih plemenskih ritmova i disonance «Selena, vrati se» do saksofona koji nepogriješivo i po svemu sudeći sasvim slučajno podsjeća na X-Ray Spex. Maštoviti aranžmani poput ovih dešavali su se u opusu benda i kasnije («Murga drot»), ali više kao izolirani incidenti ili kurioziteti. Nakon «Das ist Waltera» Zabranjeno pušenje su snimili dva albuma, sklepali jedan, te objavili kako je Novom primitivizmu došao kraj. Kvaliteta tekstova i muzike ostala je na najvišem nivou, ali «Walter» je najbolje definirao ono što je ime albuma predstavljalo – grad Sarajevo. Sejo je bio integralni dio svakog sarajevskog pankera. Sejo je znao prepoznati da je «A» na zidu još jedno ublehaško, besmisleno sranje iz Amerike i Engleske. I Sejo je bio upravu. (GP)

9. Razni izvođači – Paket aranžman (1981.)
[316 bodova / 7 glasova]
Punk je, barem u kulturološkom smislu, uspio pronaći pukotine u Željeznoj zavjesi i zaraziti čak i one koji su, umjesto da se „truju“ dekadentnom glazbom Zapada, trebali graditi pruge i ceste ili raditi za izvoz. Sve dok novi valovi nisu zapljusnuli beogradske ulice, u većini se slučajeva – barem u glazbenom smislu – radilo o običnom kopiranju, pukom prevođenju radova stranih uzora na srpskohrvatski. Tri benda, na silu udružena u zajedničku scenu, dokazala su da po pitanju originalnosti Yu-rock može ravnopravno stajati uz svoju londonsku i njujoršku „stariju braću“ te je, povremeno, čak i nadmašiti. Gile i Električni orgazam bili su jedni od najtalentiranijih učenika Iana Curtisa, Idoli su željeli uvjeriti svijet oko sebe da je pop ultimativna eksperimentalna forma, a Šarlo Akrobata spojio je reggae i punk u nacionalne hitove „Ona se budi“ i „Niko kao ja“ koji su im omogućili snimanje najradikalnije zbirke ikad odštampane u jugoslavenskim tvornicama kazeta i ploča. (VH)

8. Azra – Sunčana strana ulice (1981.)
[329 bodova / 8 glasova]
Odrastati u Jugoslaviji na izdisaju ujedno je značilo i neminovno susresti se s Azrom. Kao uzorna mala pionirka ljetovala sam na Otoku družeći se uglavnom sa Zagrepčanima, a gitara i vino na pijanim plažama bili su sastavni dio ljeta. Najčešće su se svirale «Srničica» i «Ciklama», Arlo Guthrie i, naravno – veći dio repertoara «Sunčane strane ulice». Kolektivna fascinacija stihovima ”Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze za šljakere što loču ko pesi” danas mi izgleda smiješno, jer 13-godišnjaci – pogotovo oni iz boljestojećih zagrebačkih porodica – u njima ne mogu dohvatiti mišljenu poentu, a pijano urlanje i hihotanje na ”Fafala si mi ti, fala ti” pritom sasvim lijepo podcrtava moju tezu. No Azra je unatoč svemu bila pri vrhu muzičkog panteona mojih ranih srednjoškolskih dana. Razmjenjivale su se kasete («Filigranski pločnici» kotirali su kao jedan od teže nabavljivih albuma),  analizirali stihovi («Na strateškim mjestima njihovi ljudi (…)/ Lutke od krvi bez trunke ideje, ubice na cesti»), i stvarao mit o Johnnyju Štuliću koji je kulminaciju mog nerazumijevanja doživio u Mirkovićevom «Sretnom djetetu». Čini mi se da je to bazično nerazumijevanje Azre posljedica specifičnosti vlastitog karaktera, preuzimanja nečijih tuđih odrastanja (onih 20-godišnjaka s početka 80-ih) i stanja uma koje nikada doista nije bilo moje… Odnosno, barem sam mislila da nije sve do ponovnog preslušavanja «Sunčane strane ulice». Tada sam shvatila da je ono autentično ‘moje’ upravo ono što nije bilo javno i svačije, poput «Gospodara samoće» čiju vrpcu tinejdžerski tulumi nisu izlizali do sivila. No realno, koliko mi je takvih muzičkih intimusa s ovog albuma ostalo? Opterećena vlastitim značenjima i percepcijom društva, te provučena kroz filtar mojih sjećanja, “Sunčana strana ulice” na trenutke mi se čini kao plodna baza za frommovske analize u nekoliko smjerova. No način na koji se Azra upisala visoko u taj glazbeni panteon tinejdžerstva a priori je oduzeo svaki osjećaj poštovanja prema mojim vršnjacima koji je i danas eventualno ozbiljno slušaju. Istovremeno, «Sunčana strana ulice» nikada nije mogla biti ozbiljnija nego tada, ma koliko neozbiljno iz današnje vizure tu stvarnost doživljavali. (PB)

7. Zabranjeno pušenje – Dok čekaš sabah sa šejtanom (1985.)
[346 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
Nikad nisam bio u Sarajevu. Ali kao da jesam. Svakih nekoliko mjeseci provedem cijelu večer, noć, a bogami i jutro, surfajući Sarajevom osamdesetih. Svratim prvo do Neleta i Seje (njih ipak najduže znam od te raje), pa dođu Zijo, Đuro, Šiber i Zenit, pa gledam gdje je Šeki (ako nije kiša možda će mi i stati) da me prebaci do mog najboljeg prijatelja Davora Dujmovića, usput sretnem Elvisa (upravo je kupio djevojci dijamantski prsten), čujem se s Lošom da popričamo malo o knjigama (konačno je pročitao «Visoko podignite krovnu gredu, tesari»), a onda obično završim u kafani, ko sinoć sa Zijom. I on je bio nekako odsutan. Reko je da bi volio umrijet prije nego ostari. Nakon što sam, teturajuć uz memljiv zid, konačno stigao do Fuada Midžića, već mi je bilo pravo muka, ali uspio sam nekako pronaći krevet i zaspati. Sanjao sam atomske bombe, požar na čaršiji i ljude bez glave. Sanjao sam da su si hadžije podijelili rejone, da djecu evakuišu avionima. Sanjao sam bijele medvjede, vatre u šumi i oružje skriveno u sijenu. Sanjao sam da je Žvaljo postao budala (je li tako, Moke? Kiki? Mufa?), da je Zijo stvarno umro mlad, da nema više ni mog Perhana. Da ti pravo kažem, Ozrenka, ne mogu se smirit cijelu večer. I sad čekam sabah sa šejtanom. P.S: Na ovom albumu se, između ostalih, nalaze «Djevojčice kojima miriše koža», «Lutka s naslovne strane», «Dok čekaš sabah sa šejtanom», «Baš čelik», «Radost prvog žita», «Sanjao sam noćas da te imam» i «Kažu mi da novog frajera imaš». Svi koje vole ovaj album su moji prijatelji iz mladosti. Ozrenka, daj nam dvije pive. (MH)

6. Zabranjeno pušenje – Pozdrav iz zemlje Safari (1987.)
[394 boda / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Situacija nije baš sjajno izgledala. Još su se ponegdje vukli repovi afere Marshall/Maršal, drugi album je podbacio u komercijalnom smislu, u okrilje new primitivsa se više nije moglo niti bi imalo smisla, došlo je do promjena u bendu i izdavaču… Unatoč svemu tome, album „Pozdrav iz zemlje Safari“ je postao vrhunac karijere Zabranjenog pušenja. Iako u nastupu najviše prvoloptaški i mainstream od svih njihovih predratnih albuma, Pušenje ustvari slijedi kritičku liniju „Nove klase“ Milovana Đilasa i jugoslavenskog crnog vala, samo nema više budnih pasdarana režima da ih opali po prstima kao tri godine prije. I dok Bora Đorđević zaziva anđela osvete i pozdravlja vožda koji je stigao, hrvatski bendovi u skladu s tadašnjom partijskom politikom šute, a većina bosanskih bendova, s Bijelim Dugmetom na čelu, drži infantilni jugo-unitaristički kurs i očajnički veliča državu koja se polako približava svom kraju – Zabranjeno Pušenje se baca na razgrađivanje idiličnog mita o jugoslavenskom društvu i kirurški precizno secira gubitnike tadašnjeg sistema, koji će na njihovom sljedećem albumu doživjeti svoje grand finale u proročanskim pjesmama poput „Kanjona Drine“ i „Straže pored Prizrena“, najavama konačnog raspada Jugoslavije te rata. Nedodirljivi kanoni jugoslavenske fenomenologije se ruše u prah u zemlji Safari. Pečalbarski kriminalci (“Bos il hadžija”), korumpirani policajci (“Murga drot”), razočarani prvoborci (“Dan republike”), zaboravljeni udarnici (“Srce, ruke, lopata”), pjesme o marginalcima s dna stratifikacijske ljestvice koji, eto, ne mogu ni na more (“Fikreta i Balada o Pišonji i Žugi”)… Bend sve to isporučuje bez uljepšavanja i romantiziranja, ali uz sućut i sa simpatijama, izbjegavajući narogušene krilatice ili maglovite aluzije poput njihovih rockerskih kamerada iz ostatka zajedničke države. Čak i izvan jugoslavenskog konteksta, „Pozdrav iz zemlje Safari“ ostaje veličanstveni album o luzerima koje je iznevjerilo isto ono društvo koje im je jednom obećavalo sve što postoji u afričkoj zemlji Safari. (NF)

(pisali: Goran Pećanac, Vedran Harča, Petra Belc, Matija Habijanec, Neven Fitnić)

Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #15-#11

Travanj 26, 2011

15. KUD Idijoti – Mi smo ovdje samo zbog para (1990.)
[250 bodova / 5 glasova]
Prilično sam siguran da Idijoti nisu zaradili neku bogznakakvu lovu tijekom svoje, evo već tridesetogodišnje karijere. A od ono malo dinara i kuna priskrbljenih kulturno-umjetničkim djelovanjem svih ovih godina, najveći dio otpada na najprodavaniji i najzapaženiji (dakle, čitaj: najbolji!!) album legendarnih puležanskih pank veterana – «Mi smo ovdje samo zbog para»!!! Kakav ironičan naslov, vjerujemo li i dalje u tezu iz prve rečenice (volio bih da se varam, ali….). Nadajmo se samo da će dugogodišnja borba ovih uvjerenih komunista za bolji život te socijalnu pravdu i jednakost kulminirati dobrim i kvalitetnim bolničkim tretmanom pjevača Tuste koji upravo vodi najtežu bitku svoga života. Starino, drž’ se, moram vas napokon vidit uživo!!!! (DM)

14. Daleka obala – Daleka obala (1990.)
[264 boda / 8 glasova]
Oduvijek sam maštao kako bi bilo sjajno da se je Daleke Obale primio neki nabrijani producent i natjerao ih da prvi album odsviraju žešće, onako kao Stoogesi i Ramonesi. S glasnim i brzim gitarama, pa da «Valovi», «Roza», «Bubnjevi», «Četrnaest palmi» i «Hej mala, hej» postanu punk-poskočice čiji bi zamišljeni live-medley s Bačvica ušao u povijest i srušio Filmov «Live in Kulušić» s trona najboljeg domaćeg livea svih vremena. Dvadeset godina kasnije, slušao sam koncert Marijana Bana i Nene Belana kojeg su odsvirali naizmjence – malo Ban, malo Belan. “Dobro veče, ja sam Marijan Ban, a ovo je moj bend”, započeo je Ban i odmah krenuo s “Rozom”, i tako superiorno pregazio Belanov sastav upravo s medleyjem navedenih pjesama da mi je, kasnije, na trenutke, bilo neugodno gledati Belanove momke kako se muče pokušavajući podići atmosferu među publikom. Sjajno! Iako, kad malo bolje razmislim, možda “Roza” i nije bila prva stvar na tom koncertu. No nema veze. Jednom drugom prilikom, doživio sam i zbor od dvadesetak tisuća ljudi koji nesmiljeno deru svoju verziju refrena “Četrnaest palmi” na stadionu u Poljudu i bodre svoj klub: „I nema veze što Hajduk nema veze/ I nema veze što sam pijan ja/ I nema veze što nema moje kurve/ Jer uz Torcidu sretan sam ja.“ (BM)

13. TBF – Maxon Universal (2004.)
[264 boda / 9 glasova]
Te 2004. godine dobila sam svoj prvi pravi posao. Onaj s ugovorom na neodređeno, godišnjim odmorom od 18 dana i setom ljudi u uredu koje, baš kao ni one u srednjoj, ne možeš birati. Radost samo takva. Spoznaja da sam zarobljena u betonskoj kocki na Trešnjevci (drama queen u srcu!) i da na Otok više ne mogu kada poželim, elegantno me lansirala u egzistencijalnu mučninu koju sam liječila slušajući «E-721» na repeatu, pri čemu je moj mozak šuštanje uredskih parafernalija  i mrmorenje zaposlenika pretvarao u zvukove gradske plaže. Te sam godine dobila i prve splitske prijatelje – svemiri razlika u našim diskursima bili su istovjetni svemirima koji razdvajaju ljetne melankolije na Otoku od ljetnih melankolija u Gradu, a TBF-ov «Maxon» pokazao se tada kao sjajna intergalaktička poveznica. ‘Smišno’, ‘prika’, ‘ka’ i ‘di su meni moje Baaaačeee’ emocionalno su se sljubili s «Nostalgičnom», čiji bi svaki pokušaj opisivanja vjerojatno završio u teškoj cheezorami, poput «ako bi sepia-fotografije nazubljenih rubova iz obiteljskih albuma imale zvuk, on bi svakako bio ‘Nostalgična’». Narednih su me godina moje splitske prije odvele na nekoliko TBF-ovih koncerata, i iako ih sve povezuje bezbrižna pozitiva, onaj u MUO pamtim kao najdraži – možda jer smo tada bile najglasnije, jer su na pomolu bile neke nove ljubavi (i dvoje male djece, hihi) i jer sam ja nakon dugo vremena bila baš pravo nezaposlena i sretna. Nikada nisam «Maxon» čitala kao kritiku društva, njihovi su mi se tekstovi u mentalni kod uvlačili vrlo nenametljivo, i upravo stoga što su takvi kakvi jesu a ja inače mnogo sklonija konceptu ‘Pjevajte nešto ljubavno’ – bili su dovoljno neopterećujući da ih s guštom zapjevam u glavi kad god bih čula neku poznatu stvar. ”Di god pogledan guzice i sise, Alo, alo, di siiiiiiiii!” Nikada ih nisam slušala prije niti poslije, «Maxon» mi je TBF-ov prvi i jedini. No bili su tamo u trenucima istraživanja novih svemira, u gotovo svakoj ljetnoj prigodi i velikoj većini internih šala i komentara na facebook-statuse mene i mojih splitskih prijatelja, dok se čitavo društvance nije raspalo. Ništa mi neće ovi dan pokvarit, vapšuvarivari, vapšuvarivari, nikakvi crnjaci ni ružne stvari… ;) (PB)

12. Film – Live u Kulušiću (1981.)
[278 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Jura nije imao sposobnost jednog Johnnyja da se koristeći gotovo pa dokumentarizmom u svojim pjesničkim slikama obračuna kako sa gradskim sivilom, dosadom, socijalizmom, tako i s vlastitim demonima i neukrotivom paranojom. Jura nikad nije ni pretendirao da postane miljenik – kako nam je to lijepo opisao Gorilin suradnik Vedran Harča u svom osvrtu na prvi album Haustora – svih onih umjetnički nastrojenih YU-omladinaca koji su na šanku ”Kavkaza” ili na pločniku ispred ”Zvečke” s Rundekom i Sacherom sanjarili o Jeršaleimu i duhovima koji će ih iz zagorskih bespuća odvesti u svemir. Također, ni sam Jura, a ni ostatak njegove filmske družine nisu poput neukrotivog Davorina Bogovića i ostatka Kazališta gajili imidž žestokih frajera koje ni jedna majka ne bi poželjela za zeta, što je također tih dana bilo in. No, ono što je Juru Stublića i grupu Film lansiralo među najveće zvijezde ”najuzbudljivije glazbene scene istočno od Londona” je to što su prvi shvatili kako je zagrebački novi val iz pionirske faze oponašanja punka izrastao u autohtoni generacijski pokret koji s punkom više nije imao nikakve veze, te su svoju poetiku usmjerili isključivo  prema onome što su najbolje poznavali – prema zagrebačkom gradskom asfaltu. Pomalo paradoksalno, ali možda najljepše stihove posvećene jednom gradu opjevao je čovjek koji nije bio iz tog grada. Svoj hendikep, gotovo pa kompleks dečka iz Sesvetskog Kraljevca, malenog, ni po čemu iznimnog sela na početku prigradske zone, Stublić je rješavao na jednostavan način – nakon proba, tuluma, predavanja, on se ne bi ni vraćao doma nego bi ostajao u gradu. Živio je na ulici i ulica je živjela u njemu. Grad je djelovao na Juru, i sve slike koje je upijao danonoćno koračajući po asfaltu jednostavno je bljuvao van. U jednoj rečenici znao je reći užasno puno toga. ”Sad je vrijeme za akciju u gradu, zbogom dome, izlazim van, koliko djevojaka ima na ulici, kako da ih ne vidiš kad si mlad” – to je čitav tekst krasne ”Kad si mlad”. Toliko malo, a opet toliko jebeno puno. U ova dva stiha Jura je ispričao sve što je bilo potrebno za ispričati. Sve više bilo bi previše. ”Neprilagođen”, ”Moderna djevojka”, ”Zamisli život u ritmu muzike za ples”, ”Kad si mlad” i ”Zajedno” postale su himne jedne sretne generacije, a ova koncertna mini-LP ploča postala je jedna od najboljih ploča sa ovih prostora. Meni je barem najbolja. (SČ)

11. TBF – Ping-pong: umjetnost zdravog đira (1997.)
[282 boda / 6 glasova]
Ovo je album koji su svi sigurno očekivali na listi najboljih svih vremena. A meni je osobno puno više od albuma – vraća me u doba srednje škole, i “svih naših hireva i đireva“, i mnogobrojnih koncerata TBF-a, kad su u tri dana znali imati tri koncerta, jedan dan na Pjaci, drugi na Rivi, a treći na Prokurativama. Njihovi koncerti bili su valjda jedino mjesto na kojem ste mogli čuti “Killing in the Name“ uživo, a to je ekipi s Peristila u to doba puno značilo. Ili bar meni jest, te mi se 15 godina kasnije čini da je i drugima tako bilo. A osim zbog toga, koncerti su bili super i jer su na njima svirali sjajne stvari s ovog albuma – sasvim logično, jer drugih tad još nisu ni imali. Par hitova s apostrofima za skakanje na koncertima (“Malo san maka’”, “Ye’n dva”) kojima moramo pribrojiti i vječnu obradu teme od Indiane Jonesa (“Daleko od zemlje”). Pa onda stvari koje realno opisuju ružnu i tužnu svakodnevicu života u Splitu i Hrvatskoj (“3-logija jada” i “Nedodirljivi”), pa svevremensko pokopavanje domaće glazbene scene (“t.v.”). I onda predzadnje, i definitivno ni približno nevažno – činjenica da je TBF tad bio pravi reperski bend, od uvodnog „Slobodnog stila“ preko sjajnih skitova (“Mali” i “Don Prle”) do “101 Dalmatinca”, jednog propisnog kolektivnog rap-rezenta. A kad znamo da je na kraju „Sklisko stanje guma“, koja je jedna od rijetkih pjesama od koje me i danas prođu trnci, stvarno više ne znam što bi napisao… Osim možda: „A na posebnom mistu, bit faca repertoara, bilo je ukrast dici balun, nabit ga ili rasparat“(AR)

(pisali: Dino Marelić, Bojan Mandić, Petra Belc, Saša Čobanov, Ante Raić)

Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #162-#102

Travanj 26, 2011

162. Lepa Brena & Slatki greh – Bato, bato [59 bodova / 2 glasa]
160. Gustafi – Sentimiento muto / Stampedo – Tandara mandara [60 bodova / 1 glas]
159. Elvis J. Kurtović & His Meteors – Mitovi i legende o kralju Elvisu [61 bod / 2 glasa]
158. Elemental – Tempo velegrada/Demiurg [63 boda / 2 glasa]
157. Bijelo dugme – Doživjeti stotu [64 boda / 3 glasa]
151. Kineski zid – Kineski zid / Mladen Kušec – Tonkica Palonkica frrr / Obojeni program – Ovaj zid stoji krivo / Oliver Dragojević – Oliver 5 / SCH – During Wartime / Zabranjeno pušenje – Nikad robom, vazda taxijem: najveći hitovi ’84-‘89 [65 bodova / 1 glas]
143. Bajaga & instruktori – Prodavnica tajni / Beogradski sindikat – BSSST… Tišinčina! / Dubioza kolektiv – Firma ilegal / Hladno pivo – G.A.D. / Hladno pivo – Šamar / Kuzma & Shaka Zulu – Prva liga / Rani mraz – Odlazi cirkus / TBF – Galerija Tutnplok [66 bodova / 2 glasa]
142. KUD Idijoti – Tako je govorio Zaratusta [66 bodova / 2 glasa]
141. Obojeni program – Ako nisam dobra šta ćemo onda? [67 bodova / 2 glasa]
140. Tutti Frutti Balkan Band – Brzi vlak u nogama [68 bodova / 2 glasa]
135. Električni orgazam – Warszawa ‘81 / Laufer – Pustinje / Rokeri s Moravu – Zletni hitevi / Tajči – Bube u glavi / Zabranjeno pušenje – Demo 1981 [70 bodova / 1 glas]
134. Plavi orkestar – Smrt fašizmu! [70 bodova / 3 glasa]
133. Đorđe Balašević – Marim ja… [71 bod / 2 glasa]
132. Partibrejkers – Partibrejkers I [71 bod / 3 glasa]
130. Đorđe Balašević – Tri posleratna druga / Edo Maajka – Slušaj mater [73 boda / 2 glasa]
129. Overflow – Through Department Store [73 boda / 3 glasa]
128. Alen Vitasović – Gušti su gušti [74 boda / 3 glasa]
122. Direktori – Lesli se vraća krući / Đorđe Balašević – U tvojim molitvama: balade / Haustor -1981. 1984. 1985. 1988. / Nervozni poštar – Vazda gazda / PMG Kolektiv – Prijatelski ogan / Veliki prezir – Brazde [75 bodova / 1 glas]
121. Gustafi – Zarad tebe [75 bodova / 2 glasa]
120. Yammat – Plan B [75 bodova / 2 glasa]
118. Đorđe Balašević – 003 / Videosex – Videosex 84 [77 bodova / 2 glasa]
117. Đorđe Balašević – Celovečernji the Kid [79 bodova / 2 glasa]
112. Denis & Denis – The Best of / Karma – Zavrti život / Mišo Kovač – Malo mi je jedan život s tobom / Novi fosili – Za dobra stara vremena / Trešnjevački mališani – Pobijedit će ljubav [80 bodova / 1 glas]
111. Riblja čorba – Ujed za dušu [81 bod / 2 glasa]
110. Goribor – Goribor [83 boda / 2 glasa]
109. Rambo Amadeus – Psihološko propagandni komplet M-91 [83 boda / 3 glasa]
108. Idoli – Vis Idoli EP [84 boda / 5 glasova]
103. EKV – Live in Kulušić / Elvis J. Kurtović & His Meteors – Da bog da crk’o rok’n’rol / The Spoons – Voxin’ / Vuco –  Vuco II / Matija Dedić – Octopussy [85 bodova / 1 glas]
102. Rambo Amadeus – Hoćemo gusle! [86 bodova / 2 glasa]

Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #20-#16

Travanj 25, 2011

20. Azra – Filigranski pločnici (1982.)
[236 bodova / 5 glasova]
“Filigranski pločnici” je četvrti album hrvatskog sastava Azra, objavljen u lipnju 1982. Album je sniman u zagrebačkom studiju “Kod Trulog” ožujka i travnja 1982. Autor svih pjesama i producent: Branimir Štulić. (W)

19. Let 3 – Bombardiranje Srbije i Čačka (2005.)
[241 bod / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
Prije desetak godina, četvorica frendova/kolega-piskarala i ja – uz malu pomoć još nekolicine frendova i frendica – se zaputili u studio snimiti tri hip hop-stvari, od kojih su čak dvije ispale dobro. Iznenađujuće dobro, štoviše, s obzirom na to da je većini nas (ako ne čak možda i svima?) to bio prvi posjet glazbenom studiju! Jest da se dobar dio zasluga za to mora pripisati Shotu iz Elementala, pod čijom su se „budnom palicom“ (najdebilnija fraza ikad!) naši amaterski beatovi i nadvikivanja stopili u nešto slušljivo, a i jest da nismo uletili u to sve bezglavo nego smo znali ipak što i kako želimo, no svejedno, to kako bi ušli u studio sa sirovim materijalima da bi za već par sati imali nešto što je ispalo puno više od zbroja svih mojih očekivanja… pa, osjećao sam se kao da sam nazočio djelovanju neke više, mistične sile! Bila je dobra vibra, dobra atmosfera, dobra zajebancija, i posrećilo nam se, kao što se uostalom zna posrećiti i puno ozbiljnijim glazbenicima od nas: klasični primjer je surf-bend The Champs, koji je krajem 1957. unajmio studio na jedan dan kako bi snimio tri stvari, i nakon što su to odradili bilo im ostalo još kojih pola sata vremena, kroz koje su nabrzaka sklepali nešto za popuniti B-stranu singla – a to nešto je bila „Tequila“, jedina stvar po kojoj ih je povijest na koncu uopće i upamtila! Uglavnom, kratki no plodotvorni proplamsaji kreativne studijske zaigranosti nisu ništa neobično i mogu se dogoditi svakome, no zato se već rijeđe događa da netko za snimanje albuma uloži puno, puno truda i vremena i namlati nemile studijske sate (i to, u slučaju „Bombardiranja“, po različitim zemljama bivše federativne!) – a da sve skupa na kraju zvuči kao da su se za svaku pjesmu samo ušetali u studio, bezbrižno zajebavali koji sat, i otišli dalje nastaviti piti! Nije mala stvar iz mukotrpnog artističkog procesa izroditi nešto što djeluje kao spontani tulum, na kojem se – kad se god učini da je balans različitih elemenata narušen – netko uvijek u pravom trenutku sjeti nabaciti bilo himnični refren, bilo zakon foru, jebački rif ili neku skroz wtf-artizanštinu, ma što god da je potrebno za ludi štimung… Što bi Boo Razz rekao: dijete, uči šta je party, gledaj kak se roka! (TK)

18. Đavoli – Ljubav i moda (1986.)
[242 boda / 7 glasova]
Ajde, nemam razloga ne povjerovati (a i pjesma-medij je skroz kul i keči) – splitske osamdesete izgleda stvarno jesu bile godine u kojima se stalno sviralo, svake noći do zore pjevalo i susjede budilo. Svojim obiteljskim stanom smještenim u sam geometrijski centar grada itekako sam zadovoljan, ali nešto se slabo sjećam da sam ja bio jedan od tih buđenih susjeda. Ne bi mi bilo smetalo da sam živio negdje bliže moru i mitskim otvorenim pozornicama, pa da me usred ljetnih noći nisu budili samo nesnosna vrelina i dosadni komarci, nego i bilim krilima doletjeli odzvanjajući zvuci ulice koji bez imalo crvenila na obrazima pričaju isključivo o ljubavi. Samo što sam tada imao tek pet ili šest godina, i svoj prvi živi susret s anđeoskim Đavolima doživio sam tek za koju godinu, kada su već bili narasli toliko veliki da bez ikakvih problema mogu zakoračiti do velike dvorane na Gripama, odjeveni u tamna odijela i šarene košulje. “Ljubav i moda” su ih, pak, uhvatile zaljubljene u modu kojom su prije svojeg diskografskog debija opsjeli sami sebe, u to vrijeme još uvijek dovoljno malene da svoj mediteranski rockabilly pokreću žestokim udarcima nogom u guzicu, a opet već itekako pročišćene u efektan i samosvojan žanrovski neverin. Spojivši nesuđene pobjednice festivalske svetkovine u Pank-Remu, svježinu retro-moderne “Sax, hugs & r’n’r”-filozofije i zahuktale okretaje soula fliper-mašina, Đavoli su snimili album koji nikad ne izlazi iz mode i koji je nemoguće prestati voljeti. Naravno, ako ste ga ikad uopće i počeli voljeti. Ne razumijem ljude koji nisu. (GP)

17. Haustor – Treći svijet (1984.)
[245 bodova / 5 glasova]
Prije nego što je na jedan kup uspio složiti sve logističke i motivacijske katalizatore svojega stvarnog odlaska u treći svijet, čiji su ga vjekovi izdaleka dozivali omamljujućim obećanjem otkrivanja svih tajni koje su ga morile i čije je posljedice naslućivao – Srđan Sacher je o trećem svijetu, jednostavno i nevino, maštao. Radio je ono što već rade pametni i malo povučeni dečki iz haustora. Za one koji ne znaju, ja sam iz portuna, a to je isto, tako da vrlo dobro znam kako se osjećao. Nered u glavi i svrab u nožnim prstima samo su povećavale i pojačavale tisuće pročitanih stranica, od kojih su mnoge bile organizirane u nekoliko efektnih kvadratića. “Treći svijet” je ona legendarna epizoda Corta Maltesea koju sam uporno pokušavao pronaći, ne znajući da zapravo ne postoji, bez pravog uspjeha nailazeći na brojne varijacije evocirajućeg kula koji se ipak nije ulio u priču koja mi nešto doista govori. Epizoda u kojoj se presudne bitke Drugog svjetskog rata vode na obalama Brazila, u kojoj se bahatim diktatorima o glavu obija obijesno uživanje u novcu oporezovanom od poštenih lopova koji su do njega došli usred prvomajske parade u Jeršaleimu, u kojoj obespravljeni radnici revolucije dižu kako bi stigli do svoje utopije na Kordiljerima, u kojoj se naslovni junak i James Bond u afričkom selu bore za naklonost iste djevojke. Ali istovremeno i ona epizoda u kojoj skupina međusobno potpuno različitih gimnazijalaca sredinom devedesetih uživa sve ljepote pripadanja ekipi kojoj te pripadnost ne definira, nego doista obogaćuje. Gotovo svi planeti koji su u navedenom razdoblju zajedno sa mnom kružili oko ovog sunca od ploče odavno su nestali iz mojeg života, baš kao i moja vlastita spremnost zanemarivanja žanrovsko-zvučnih elemenata kakvi su me i onda načelno nervirali, ali od kojih je Haustor snimio najfascinantniju i najodvažniju ploču Yu i ex-Yu rocka. Neki će reći da sam danas znatno isključiviji, i možda će i biti u pravu. Ja ću reći da danas, skoro dvadeset godina nakon Srđanovog, više jednostavno ne postoji treći svijet vrijedan otkrivanja, i bit ću stoposto u krivu. Ali, samo dok ne svira ova ploča. (GP)

16. Vještice – Totalno drukčiji od drugih (1989.)
[250 bodova / 3 glasa]
Te 1989. sam imao 8 godina :) i spot za naslovnu stvar najboljeg i najljepšeg hrvatskog albuma svih vremena sam vjerojatno doživljavao jednako kao i spot za, štajaznam, «Roam» popularnih veseljaka The B-52’s. Trojica nasmiješenih čudaka koji nose kanu po Zagrebu i pjevaju o tome kako su totalno drukčiji od drugih bili su mi puno simpatičniji od McCartneyjevog albuma «Cvijeće u blatu» (prva strana kazeta koju sam ikad kupio; platila je mama, supruga velikog obožavatelja Beatlesa) na kojem mi je jedina stvarno dobra stvar bila duet s Elvisom Costellom (slatka «You Want Her Too»), ali nije mi padalo na pamet da zbog veselog hita o smijanju od smijeha prevrnem nebo i zemlju u potrazi za cijelim albumom. Vještice sam zavolio u srednjoj, sredinom devedesetih, kad se Sacher već maknuo odavde u neku topliju klimu, da ne baca u prazno. Ako ćemo po Sfaru i Trondheimu, Vještice su krajem osamdesetih i početkom devedesetih, bez obzira na okolnosti koje su primjerice progutale drugi album koji kao da i nije izašao za osječku etiketu Plavi Pilot, živjele svoj Zenit – no u drugoj polovici devedesetih nastupilo je, nažalost, doba Twilighta. Sacher je bend prepustio Maksu i Leineru (Vještice bez Sachera imaju smisla otprilike koliko i Pozdrav Azri) koji su, ne mogavši se sjetiti bolje ideje, zasvirali za HDZ i na taj se način, da oprostite, posrali ne sve ono što je Sacher rekao u «Truloj jabuci», a Branko Uvodić je imao čast da na etno-festivalu u Neumu najavi popularnu svehrvatsku budnicu «Ljubav se ne trži» (zapravo nemam pojma je li ih itko najavio, ali rečenica zvuči bolje s Brankom). No, vratimo se zenitu kojem osim ovog albuma, složit ćete se, pripadaju još i «Bez tišine!» (o kojem vam je sve rekao Gogo) te live-album «Djevojke u ljetnim haljinama volim», na koji sam potpuno zaboravio dok sam slagao listu (tamo su i «Indijanac» i «Ahoj», stvarno sam glup ponekad). Na ta tri albuma, neprežaljeni trojac (na liveu čak i četverac; nisam zaboravio na sjajnog Matea Martinovića) funkcionira savršeno i zapravo bih sva tri mogao staviti na vrhove raznih osobnih lista ali, sjećaš se, na ovom albumu se ipak nalazi najbolja hrvatska pjesma svih vremena, ubojita «Da li su to bili topovi ili lupa moga srca» o kojoj, priznajem, ne mogu napisati ništa suvislo. Previše je volim. Ovo je veče kad primam poruke. Osim Najbolje Hrvatske Pjesme Svih Vremena, tu se skrivaju i briljantno «Zlato», jednako lijepa «Nema mjesta suzama», već spomenuta «THC (Trula Jabuka)», «Plešući s duhovima», «Stalno mi lomi koplje»… Da skratim, sva bih tri albuma iz zlatnih dana Vještica mogao staviti na vrhove raznih osobnih lista, ali ovaj će se definitivno naći na vrhu ili pri vrhu svih najbitnijih. Kako vidim na Sacherovom sajtu, opet ga nema u Zagrebu, izgleda da u Rovinju pije vino ispod slamnatog šešira, ali nadam se da će nam se konačno smilovati i aploudati barem neke od novih pjesama na kojima je radio zadnjih godina. Da parafraziram jedini YouTube-komentar na nepostojeći spot za «Topove», gospon Sacher, vaše pjesme mi puno znače. Hvala. (MH)

(pisali: wikipedia, Tonći Kožul, Goran Pavlov, Matija Habijanec)

Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #227-#163

Travanj 24, 2011

227. Bijelo dugme – Iz sve snage / Boa – Boa / Hali Gali Halid – Vo-zdra EP / IKK – Snjegovi Spinuta [34 boda / 1 glas]
225. Đorđe Balašević – Panta rei / Frontalni udar – Kapitalizam, mrzi me [36 bodova / 1 glas]
224. Laufer – The best off… [36 bodova / 2 glasa]
222. Bijelo dugme – Bitanga i princeza / Kawasaki 3P – Kawasaki 3P [37 bodova / 2 glasa]
217. Dino Dvornik – Live in München / Elvis J. Kurtović – Čudesan svijet privatluka / Milić Vukašinović – Hej Jaro, jarane / Novi fosili – Volim te od 9 do 2 (i drugi veliki hitovi) / Peach Pit – Suspicious Cargo [38 bodova / 1 glas]
216. Prljavo kazalište – Zaustavite Zemlju [38 bodova / 2 glasa]
215. Magazin – Put putujem [38 bodova / 2 glasa]
212. Mance – Plavi bar / Sateliti – Volim žene / Vuco – Vrati se, vrati [40 bodova / 1 glas]
209. The Mothership Orchestra – Song for You / Fakofbolan – Provincija uzvraća udarac / Darko Rundek – Ruke [42 boda / 1 glas]
208. Magazin – Slatko stanje [42 boda / 2 glasa]
207. Brkovi – Društvo brkatih mladića [43 boda / 2 glasa]
206. Crvena jabuka – Tamo gdje ljubav počinje [43 boda / 2 glasa]
199. Atheist Rap – Ja eventualno bih ako njega eliminišete / Colonia – Dolazi oluja / Darko Rundek – Apokalipso / Satan Panonski – Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj / Tarantula – Žena zemljotres / Vuco – Volim piti i ljubiti / Zhel – Ponte Rosso [44 boda / 1 glas]
198. Damir Avdić – Mrtvi su mrtvi [44 boda / 2 glasa]
197. Analena – Carbon Based [45 bodova / 2 glasa]
195. Blackout Project – Blackout 00 / El Bahattee – Amen [45 bodova / 2 glasa]
194. Psihomodo pop – Tko je ubio Mickey Mousea? [46 bodova / 1 glas]
193. Zabranjeno pušenje – Fildžan viška [46 bodova / 2 glasa]
185. Crvena jabuka – Za sve ove godine / Lepa Brena i Slatki greh – Mile voli disko / Razni izvođači – Novi punk val 78-80 / THC La Familia – Majmun Idzuo / Trula koalicija – Sećanja / Zabranjeno pušenje – Male priče o velikoj ljubavi / Zvijezde – Imitacija života / Zvuk broda – Bte [48 bodova / 1 glas]
184. Bijelo dugme – Uspavanka za Radmilu M. [48 bodova / 2 glasa]
180. Ante Bubalo – Puko i prolupo / Reactor – Blankets, Pillows, Sheets / Videosex – Arhiv / Vuco – Volim narodno! [50 bodova / 1 glas]
178. Daleka obala – Mrlje / Nered featuring Dashbeatz – Od danas do sutra [50 bodova / 2 glasa]
177. Psihomodo pop – Unpljugd [51 bod / 2 glasa]
171. Bombarder – Speed Kill / Boris Babarović-Barba – 21 karat / Oružjem protivu otmičara – Oružjem protivu otmičara / Toni Montano – Toni Montano / Tetkine radosti – Pt. 1-3 / Vuco – A gdje si ti [55 bodova / 1 glas]
169. General Woo – General Woo / Zana – Dodirni mi kolena [55 bodova / 2 glasa]
167. Pankrti – Dolgcajt / Jura Stublić & Film – Zemlja sreće [56 bodova / 2 glasa]
166. Ritam nereda – Nikog nema [57 bodova / 2 glasa]
165. The Animatori – Anđeli nas zovu da im skinemo krila [57 bodova / 2 glasa]
163. Ekatarina Velika – Sa vetrom uz lice / Tram 11 – Tajna crne kutije [59 bodova / 2 glasa]

Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #25-#21

Travanj 23, 2011

25. FNC diverzant – Prvi jubilarni (2003.)
[196 bodova / 5 glasova]
Najbolje čuvana tajna hrvatske punk-scene, FNC Diverzant su svjesno zacrtali granice svog djelovanja i na tome im skidam kapu. Iako njihov melodični punk ima potencijala prijeći limes undergrounda, Diverzanti uporno izbjegavaju ikakvo pojavljivanje u domaćim medijima, šurovanje s (uvjetno rečeno, s obzirom na hrvatske uvjete) velikim izdavačima, svirku pred velikim estradnim ribama i po festivalima, te i dalje funkcioniraju po DIY-principima kao i na počecima svog djelovanja. Izdan u 2000.-ima ali odsviran na desetinama gigova prije, „Prvi jubilarni“ je zadnji bitan album iz tuđmanovskog razdoblja hrvatskog punka devedesetih. Lišen ikakvih političkih litanija, album vrvi klasičnim hitovima kao što su „Biba“, „Kažeš da bi htjela“ i „Ideš mala“, a jedino što na albumu donekle odskače od ostatka materijala je obrada „Starih panksa“ Verbalnog delikta, očiti hommage suborcima i dokaz pripadanju zagrebačkoj sceni. Koliko god bilo u pitanju dobro i važno izdanje, glavni problem ovog albuma je njegova mala tiraža i slaba distribucija – što je i za očekivati za punkerski samizdat – tako da se do njega lakše danas dolazi skidanjem s neta nego vršljanjem po punk-distribucijama i second hand-shopovima. Zanimljivo da je, unatoč samo jednom pravom albumu iza njih i tvrdoglavom inzistiranju na underground-principima, popularnost Diverzanata progresivno rasla kroz godine, tako da sam uvjeren da je bend danas popularniji od svih tih Ramireza, Corta, Malehookersa i ostalih pizdarija kojima nas domaće izdavaštvo bombardira. Jednom su Diverzanti nazvani domicilnim odgovorom na Rancid, no kad sve sagledam, mislim da bi im usporedba s Fugazijem bolje legla. A za par godina, ako u međuvremenu Diverzanti ne snime novi album, „Prvi jubilarni“ bi mogao doživjeti i svoje deluxe-izdanje, s bonus live CD-om i prikladnom knjižicom. Yeah right, kao da bi Diverzanti ikad pristali na to! (NF)

24. Šarlo akrobata – Bistriji ili tuplji čovek biva kad… (1981.)
[212 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Kako je, pobogu, ovo uspjelo izaći za drugu najveću diskografsku kuću države u kojoj je većina slušala narodnjake ili, u najboljem slučaju, Čolu i Bregu? Milan, VD i Koja na „Bistrijem ili tupljem čoveku“ usmrtili su vlastiti bend pjesmama nerijetko lišenima svake strukture, istovremeno raštimanima i virtuoznima, dječje zajebantskima i neizdrživo paranoičnima. Kredite osigurane uspješnicama s „Paket Aranžmana“ potrošili su neobuzdanim urlikom „Fenomena“, rijetkima razumljivim ludilom „Ljubavne priče“ i neurotičnim pokušajima da dub, ska i post-punk odvedu do nekih još uvijek neistraženih teritorija. Na tim teritorijama Šarlu nije preostalo ništa drugo da umre, odnosno žrtvuje se kako bi Ekatarina velika i Disciplina kičme mogle živjeti. (VH)

23. Daleka obala – Ludi mornari dolaze u grad (1992.)
[220 bodova / 6 glasova]
Najbolji hrvatski bendovi su oni čiju privlačnost strancu ne možeš objasniti s jednostavnim „pa, samo ih poslušaj!“, čiju privlačnost strancu možeš tek neuspješno pokušati dočarati daveći ga s višeminutnim predavanjem o pripadnom kontekstu; korespondiranje sa zapadnim trendovima je precijenjeno, najbolji hrvatski bendovi su najčešće bili oni koji su mislili lokalno i djelovali lokalno, pa smo tako i početkom devedesetih dobili najbolji dalmatinski rock-bend ikada – koji je zvučao kao da je stasao potpuno neovisno o svemu što se dogodilo u glazbi vani kroz prethodnih petnaesta godina. Kutija mog primjerka CD-a s prva dva albuma Obale toliko je pohabana od putovanja po svim mogućim tulumima da izgleda poput borama izbrazdanog lica čovjeka koji je itekako znao uživati u životu: neka se domaći bendovi vjerni pak zapadnim uzorima i tekovinama slobodno vesele svom uščuvanom tenu, jer ne vidim kakvog im drugog veselja uopće baš i preostaje. (TK)

22. Mance – Čovjek iz Katange (1996.)
[227 bodova / 4 glasa]
Svaki put kad dođem u Krapinu, slušam isključivo kazete. U mojoj krapinskoj garsonjeri vrijeme je stalo, na zidovima su posteri Pixiesa, Malkmusa i Damirov crtež Lou Reeda, na najvišoj polici sad već opasno klimave stalaže guraju se stotine fanzina (top 5, ako baš moram: P.S: Nothing, Spark, I mi imamo ‘zine, Maybe not smart but from the heart,  Tramvajljudi), ispod stola su Arkzini, Heroine nove i Homo volansi, a pastoralnu idilu zagorskih brežuljaka kvare Guided By Voices, Superchunk, R.E.M., Butterglory, Modest Mouse, Red House Painters, Jawbreaker, Tom Waits, Breeders, Sundays, Beatles, Sonic Youth, Drugstore, Stereolab, Can, Reactor i Mance. Suzdržat ću se od rečenica tipa “da je Kornel dosad samo izdao ovu kazetu, već bi napravio dovoljno za ovaj napaćeni narod” i pohvaliti se da sam vjerojatno jedina osoba na svijetu koja ima Iljinu snimku Manceovog koncerta na zatvaranju stare Močvare u Runjaninovoj 29.10.1999. (dan kasnije su svirali Schmrtz Teatar, FNC Diverzant, Essence, AK-47, Kukuriku Street i, naravno, Marshmallows u kultnoj postavi s Ilirkom, Georgom i Žabom). Mance je tad odsvirao jednu strašno dobru stvar (obećajem da ću je prvom prilikom prebaciti u neki moderniji format i podijeliti sa svijetom, a dotad ćete mi jednostavno morati vjerovati na riječ) koja nije završila niti na jednom od tri albuma i čiji ću tekst ovdje citirati u cijelosti: “Noć, noć u gradu, nigdje nikoga/ Noć, čekam, čekam, miris asfalta/ Kiša pada, nigdje nikog, samo samo noć/ Nikog nema, ja sam, gdje ću, gdje ću poć/ I niko niko niko niko neće doći, dobro dobro znam/ Niko niko niko niko neće doći, dobro dobro znam/ Ja čekam noć, čekam noć/ Čekam noć, čekam noć/ O-hoooo/ Noć, noć u gradu, nigdje nikoga/ Samo miris, samo miris, miris asfalta/ Kiša pada, ljeto ljeto, zima je/ Noć/ Čekam, čekam te.” Na prvi pogled vjerojatno ne izgleda kao vrhunac hrvatske pjevane riječi dvadesetog stoljeća, ali niste čuli (a možda i jeste ako ste tog petka bili u Močvari ili ako ju je Mance još koji put odsvirao – u što se ne bih kladio) te nakrivljene rifove i melodije, tu sreću na bridžu između nečeg što bi morao biti refren i nečeg što je sasvim vjerojatno druga strofa. Genijalna stvar, ali – ne bih vas htio navesti na krivi put – ne jedna od onih predivnih melankoličnih divota kakve su (mislim da je ovo tekst o albumu “Čovjek iz Katange”?) “Ja noćaš ništa nisam jeo”, “Evelina”, “Rajka” i “Kada kreneš na put”, nego jedna pravo brza i poletna stvar, brža od “Šangaja” primjerice. Ma bolje da ste mi vjerovali na riječ, to je puno poštenije od opisivanja neke Manceove pjesme nekim drugim Manceovim (ili bilo čijim) pjesmama. Volim ja i sve pjesme s “Čovjeka iz Katange”, uostalom tu su i “Javorova grana” i sve one već spomenute divote i planetarno legendarna “Broj 2”. Eto, ako sam dobro brojao, Gogo, sad je dva u dvanaest četiri za naše. (MH)

21. Pips, Chips & Videoclips – Fred Astaire (1997.)
[230 bodova / 6 glasova]
Po kojoj logici bi jedan Dalmatinac mogao voljeti Pipse? Slažem se, trebalo bi reći ”po kojoj logici bi itko mogao voljeti Pipse”, ali zadržimo se na prvom pitanju iz jednostavnog razloga što netko tko nije iz Dalmacije definitivno ima manje razloga za prezirati ovaj bend. Ono, ljigavci iz metropole s britanskim frizurama (a svi dobro znamo da su Britanci frendovi Srbima i samim time su protiv naših generala), privilegirana derišta kojima roditelji kupuju instrumente i još im daju dovoljno da se urokaju svaki vikend, pa onda onaj iritantni lider s vokalom koji je mješavina mijaukanja i vaginalnog prdeža koji se uz sve još i fura na onog razrokog iz Oasisa. I za ne falit ulovi vrhunsku žensku, koja em dobro izgleda, em pjeva u bendu kojega ne možeš ne simpatizirati. Jebiga, dogodilo se. Volim Pipse, točnije volim ovaj album. Ne pitajte. Kvragu, čak sam ih gledao i uživo, kao jedna od 50.000 duša što su se okupile na legendarnoj ”Noći Svijeća” kada je Mišo postao Mate. Pipsi su bili prijatelji Legendina pokojnog sina i čovjek ih je pozvao da mu budu predgrupa, iako su već u to vrijeme napisali onu nesretnu himnu Dinamu. Pokazat će kasnije da je to bila vrhunska ironija, to što su doživjeli pljesak tolikih ruku, pred publikom kakvu Hajduk nikada kasnije nije vidio niti će je vidjeti… Glupava derišta vremenom su evoluirala, na kraju su izrasla u ambiciozne i pretenciozne seratore koji su, poput mnogih, povjerovali da su produkcija i sati provedeni u studiju zamjena za ideje i strast. Ali, negdje između adolescentske igre i razočaranja zrelosti, zalomila im se ta ’97. i najbolji pop-rock album ikada u Hrvatskoj. Sjajna gitara Alena Kraljića, meni osobno nešto najbolje odsvirano na studijskom albumu u Lijepoj Našoj još od Vavinih genijalnih aranžmana na ”Pustinjama”, pjesme građene na miksu britpoperske i novovalne ostavštine, moderni zvuk, zarazne melodije – ”Fred Astaire” je na velikoj većini svoje minutaže zvučao svjetski. Bez pomoći ikakvih Friedmanna i sličnih pizdeka, već samo tog jebenog Denykena. Jednostavno, bio je to labuđi pjev benda koji još nije postao žrtva ega svog lidera, čiji vokal se nekim čudom na ovom materijalu čak i činio prirodnim, dijelom momčadi. Za kraj ne mogu nego ispričati jednu anegdotu kao prilog tvrdnji o veličini ovog albuma. Jednog dana u srednjoj, nekoliko mjeseci nakon što je ”Fred” izašao, prisralo mi se u školi. Kako se nikada do tada u životu nisam pokenjao u institucijski WC, užicao sam od Kuma ključ od njegova stana koji se nalazio u blizini i otišao obaviti posao (taj čovjek mi je i dan-danas najbolji prijatelj, a jasno je i zašto – koliko ljudi znate spremnih da vam daju ključ kako bi im obavili veliku nuždu u stanu, toliko pravih prijatelja imate). Kada sam došao u stan, napravio sam ono što bi svatko normalan na mome mjestu. Pripremio si cedevitu, zavirio u frižider i složio si sendvič s maslacem i parizerom za povratiti glikemijski indeks prije povratka u školske klupe. Naravno, kako bi atmosferu učinio što prijatnijom, odlučio sam upaliti neku glazbu. I bilo je tu sjajnih stvari – Pixiesa, Van Morrisona, Discipline, Fugazija, Majki – pazite, bilo je to vrijeme srednje, kada su sve te stvari udarala ravno u pleksus, širile vidike svakim svojim tonom. Ali, iz nekog razloga, bez puno razmišljanja, upalio sam upravo ovaj album Pipsa. To ljeto i pišanje uz vjetar, more, i tad sam bio sretan. Moj je zadatak stvarno lak, iz potoka joj radim slap. Sve je super i sve je za pet. Možeš lagat svoju mamu, ali nikad ne mene. Ispod tvojih nogu cijeli dan bi ležao. Ljubav je popizdila. Malo tko se sjeća, a još manje pamti. Šteta, baš šteta. Što ste kasnije postali to što jeste. Ali, hej, iza sebe ste barem ostavili ovo… I ne pada mi na pamet nikada za vama povući vodu, makar je bilo i ima razloga. A nisam je povukao ni onaj dan. Kum nije puno prigovarao, samo me i dan-danas gleda preko oka kada se odlučim koristiti određenom prostorijom u njegovom stanu. Tolerira me. Pravi drug. Pa zašto onda ne bi i ja Rippera. Dudo, svaka ti čast. (MĐ)

(pisali: Neven Fitnić, Vedran Harča, Tonći Kožul, Matija Habijanec, Mario Đira)

Gorilin naj Yu & ex-Yu albumi: #30-#26

Travanj 22, 2011

30. Azra – Ravno do dna (1982.)
[183 boda / 3 glasa]
Za koliko se bendova može reći da su objavili trostruki album koji nije bio sranje? Well, neki će se možda sjetiti Clasha, ali “Sandinista” je sranje a “Ravno do dna” zato nije. Dapače, “Ravno do dna” fakat vodi do dna, do vrha, a i svugdje između, predstavljajući ludu Johnnyjevu kreativnu i izvedbenu energiju u svoj njenoj raskoši. Ovaj album moja generacija nije imala priliku doživjeti kad se pojavio (jer smo imali između par mjeseci i dvije-tri godine, jel), što znači da se Azra otkrivala kada bend više nije ni postojao, kao ni država u kojoj je nastao. A opet, u svim tim pjesmama je bilo i više nego dovoljno prilike za identifikaciju, a još više za prepoznavanje onih neimenovanih stanja koje su Štulićevi stihovi eksplicirali. Azra je, nikad ne treba zaboraviti, ultimativni zagrebački bend, što defoltno znači i da je bolja od nivoa hrvatske metropole, Štulićeve stalne inspiracije. Zato treba izdvojiti “Odlazak u noć”, pjesmu nevjerojatne narativne snage, mali roman o tome kako je biti mlad i živ u Zagrebu. Kao i tada, pjesma na tu temu bolja je od stvarnosti. Kao i Azra. P.S. Ne znam jesu li ’69 Love Songs’ trostruki album, ili samo jedan album na kojem ima 69 pjesama, ali… Kako god bilo, nije sranje. (GD)

29. Toma Bebić – Oya noya…  (1980.)
[185 bodova / 3 glasa]
Gotovo sve važno o neprežaljenome Tomi Bebiću već nam je svima lijepo napisao trener Đira u crtici koja je otvorila našu ljestvicu, pa je meni glupo ponavljati taj isti sadržaj u inferiornijoj formi – slobodno sad pročitajte još jednom. Pitate li mene, doista je bilo prikladno i osobno mi jako drago startati na taj način jer upravo s dobrim Tomom moj grad i moja regija, a navlačim tek neznatno u računicu uključujući i moju državu, i jesu otpočeli s ozbiljnijim bavljenjem popularnom muzikom. Nemojte mi sad navoditi protuprimjere, zar vam doista treba još jedna rasprava u kojoj ste poraz upisali unaprijed? Prije te 1976. nije bilo nikoga, ili barem nikoga tko je kozmopolitsku narav rokerske supkulture na jezike i običaje naših naroda i narodnosti prevodio takvim iskonskim instinktom, dobivajući spoj koji je ipak više očaravao dirljivim pjesmama od krvi i mesa negoli originalnim konceptom. Svojeglava verzija eksperimentalnog Tome Waitsa i avanturističkog Tome Sawyera, kako besramno kradem iz nekoga polu-zaboravljenoga novinskog teksta, s dalmatinskom dušom kakvu su oni koji su je dizali na festivalski pijedestal nepovratno okaljali, naš je Toma u sebi utjelovio sva proturječja života između brda i otoka, u gradu koji svoj vic danas jema sve manje i manje. “Oya Noya…” je, takoreći, album hitova, pjesama na koje uz “Kaletu” najčešće pomislimo kad začujemo ime genijalnog pjesnika – “Leute moj” i “Marčelina” danas mi više ne mogu slomiti srce samo zato što je već ionako slomljeno otkako sam ih čuo prvi put, doom-balada “Ulica puna svijeta” kult je koji ne može umrijeti, a “Tu-tu, auto, vrag ti piz odnija” za svoju mandrilsku himnu svojataju i oni koji se autom spuštaju i od Općine do Rive. Tomi Bebiću dva su albuma bila dovoljna za sve, a ja vjerujem kako on još uvijek spava na prsima zadovoljene žene i bogove ne jebe ni pet posto. (GP)

28. Haustor – Haustor (1981.)
[190 bodova / 5 glasova]
Haustor su bili ultimativni bend za sve one umjetnički nastrojene Yu-omladince koji su na šanku “Kavkaza” ili pločniku ispred “Zvečke” s Rundekom i Sacherom sanjarili o Jeršaleimu i duhovima koji će ih iz zagorskih bespuća odvesti u svemir. Kazalištarac Rundek i etnomuzikolog Sacher tuzemnom su new waveu dodali big-band trubače, klasičnom pop-rocku utjecaje reggaea i calypsa, a bitničkoj uličnoj poetici drogirane alegorije poput „Crnog žbira“, „Lica“ ili „Noći u gradu“. Možda je „Treći svijet“ bio zrelije i kompletnije ostvarenje, no deset pjesama na njegovom prethodniku po prvi je put probudilo lažnu nadu da bi jugoslavenski rokeri punkerske akorde angloameričkih im uzora uskoro mogli zamijeniti potpuno novim, kompleksnijim i bitno zanimljivijim glazbenim formama. Šteta samo što se ta nada u narednim desetljećima budila toliko rijetko, najčešće upravo na periodičnim studijskim sessionima Haustora. (VH)

=26. Idoli – Odbrana i poslednji dani (1982.)
[194 boda / 4 glasa]
Ako niste čitali srpskog pisca Borislava Pekića, onda nikad do kraja nećete skužiti o čemu je zapravo riječ na mitskom albumu jugoslavenskog rocka, “Odbrana i posljednji dani”, kojega je 1985. godine Džuboks okrunio kao naj ploču koja je u SFRJ ikad nastala. Pitate se: koji kurac s Idolima ima Pekić? Koji kurac bih ja morao čitati neku knjigu da skužim album? Koji kurac je odjednom potrebna diploma iz komparativne da se uživa u melodičnom tandrkanju nekoliko beogradskih dječaraca? Nisu ipak stvari tako strašne, iako teza iz prve rečenice i dalje važi. Jednostavno, Vlada i jarani su se furali na Pekića, koji je inače genijalan pisac, pomalo nepravedno u sjeni Danila Kiša, a iznad bilo čega što se na prostoru bivše Jugoslavije napisalo nakon njenog raspada. Ali najvažnija poanta jest da su Idoli bend koji ne stvara iz znojnih, dlakavih, masnih hardrokerskih muda, nego iz pametne glave i maštovitog mozga, a “Odbrana i posljednji dani” je promišljen kolaž i persiflaža srpskih mitova, socijalističke svakodnevnice i ideološkog pritiska, snova dobrostojeće beogradske mladeži, sve istovremeno shvaćeno i ozbiljno i kao zajebancija podvučena finom ironijom. Odnosno, kako je to jednom mnogo kasnije Vlada Divljan zaključio u jednom intervju iz svog bečkog egzila: “Ja sam bio ironičan, Šaper je, izgleda, mislio ozbiljno.” To jest, na “Odbrani i posljednjim danima” možete naći i europsku i srpsku Srbiju, obje u svojem najboljem izdanju. (GD)

=26. Let 3 – Jedina (2000.)
[194 boda / 4 glasa]
Let 3 su bend koji rado slušaju emancipirani, pametni, urbani, intelektualno-pretenciozni hrvatski pederi koji se ne pronalaze u cvrkutu mladog mesa iz boy bendova, niti u adoraciji raznoraznih ekstravagantnih diva čije vokalne kolorature ne uspijevaju prikriti nedostatak dubine u pjesmama koje izvode. Jednostavno, Mrle i Prlja imaju nevjerojatnu queer-energiju koja prožima sve što rade, i na kojoj se ponajviše napaja njihov live nastup te kazališno djelovanje, ali dovoljno skrenutosti uvijek ima i u njihovoj muzici. “Jedina” je album na kojem seksualno-identitetska transgresija ovog riječkog benda najviše dolazi do izražaja, od samog početka s urlikom: “Pedere nabijam na kurac, a žene na kitu!” Ova jasna razdjelnica između međumuškog i običnog pučkog seksa umješna je opservacija o čijoj istinitosti najbolje mogu svjedočiti oni koji su probali oboje, no to je tek početak orgije koju “Jedina” predstavlja. Tu se još drka s katedrale, sisate muškarce se nosi na brdo iznad Rijeke, a tko zna što profesor Jakov i Sandro rade osim učenja stranih jezika? Letovci i, potpuno pederski, komentiraju ljepotu parfema te se i društveno kritički, kao pravi prajdizani, osvrću na aktualnu svjetsku političku situaciju u “Drami”. Svojom veselom seksualnom transgresijom u učmalo-konzervativno-katoličko-zagorenoj Hrvatskoj Let 3 su još od devedesetih predstavljali svjetionik ka svijetu općenarodne jebačine, s čime se i svaki pošten peder može identificirati. Za strejtere uvijek ima punk-buržujska ekipa iz Gajnica sa svojim mlohavim ćunama. Let 3 pak nabijaju na kurac! (GD)

(pisali: Gordan Duhaček, Goran Pavlov, Vedran Harča)

Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #300-#231

Travanj 21, 2011

300. Let 3 – Živi kurac / Minja Subota – Pesme iz Muzičkog tobogana / Slađana Milošević – Neutral Design [29 bodova / 1 glas]
297. Overflow – “Live” at… Parties / Parni valjak – Live ’82 / Hell’s Bells – Apage Satanas! EP [30 bodova / 1 glas]
296. Jennifer’s Band – Wide Open Space [30 bodova / 2 glasa]
291. Đavoli – Ostani uz mene / Đubrivo – 100% prirodno / Nered – Na indijanski / Radio – Rampampila / Folkestra – Corpus Delicti [32 boda / 1 glas]
231. Anastasia – Before the Rain OST / Antenat – Karavana / Atomsko sklonište – Mentalna higijena / Bajaga i instruktori – Pozitivna geografija / Basheskia – 23/23 / Bijelo dugme – Koncert kod hajdučke česme / Bijelo dugme – Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo / Bolesna braća – Lovci na šubare / Borghesia – Escorts and Models / Branimir Štulić – Balkanska rapsodija / Buldožer – Zabranjeno plakatirati / Crvena jabuka – Sanjati / Dino Dvornik – Priroda & društvo / Dječaci – Drama / Ekatarina velika – Ljubav / Električni orgazam – Distorzija / Električni orgazam – Zašto da ne! / Elemental – Vertigo / Emir Kusturica & the No Smoking Orchestra – Unza Unza Time / ET – Second to None / Gego & picigin band – Gego & picigin band / Gibonni – Judi, zviri i beštimje / ITD Band – Plavi vojnik / Ivan Hrvatska – Muzika za party / Jinx – Diksilend / Jinx – Na zapadu / Jinx – Retro: Best of Jinx / Kanda Kodža i Nebojša – Igračka plačka / Kawasaki 3P – Idu Bugari / Laboratorija zvuka – Telo / Laibach – Jesus Christ Superstars / Laibach – Volk / Leb i sol – Kao kakao / Letu štuke – Proteini i ugljikohidrati / Machina – Sad ili nikad / Magazin – Magazin / Magazin – Piši mi / Majke – Unplugged / Marko Brecelj – Cocktail obilni (predvolilni) / Mostar Sevdah Reunion & Ljiljana Butler – The Mother of Gypsy Soul / Neca Falk – Najjači ostaju / Neno Belan – Vino noći / Neno Belan & Fiumens – Rijeka snova / Oliver Dragojević – Malinkolija / Oliver Mandić – Probaj me / Paraf – Zastave / Partibrejkers – Partibrejkers II / Poslednja igra leptira – Opet ploča srce od meda / Rambo Amadeus – Čobane, vrati se / Rambo Amadeus – Titanik / Skroz – Savršeni organizam / St!lness – Globalno zatupljenje: paket za preživljavanje / St!lness – Sve što znam o životu je… odabrao Đelo Hadžiselimović / Tram 11 – Čovječe ne ljuti se / Tutti Frutti Band – Stvari lagane / Videosex – Lacrimae Christi / Vojko Vrućina i AC3PO – Kuje i laseri / Zdravko Čolić – Ako priđeš bliže / Zoster – Ojužilo [33 boda / 1 glas]

Gorilin naj Yu & ex-Yu albumi: #35-#31

Travanj 21, 2011

35. Bajan – Izgubljene vrpce (1995.)
[177 bodova / 4 glasa]
«Izgubljene vrpce» prvi su se put izgubile još dok su se zvale drugačije, imenom jednog od svojih najizravnijih pogodaka, u koje je legendarni tekstopisac Robert Čaleta Čarli (iako se negdje kao autor teksta navodi i sam izvođač) upisao sve ono što i danas trebate znati o tajanstvenom romantičaru i najboljem splitskom kantautoru Zdravku Bajanu – on doista jest Fantom ljubavi, bio i ostao. Tijekom prvih sezona devedesetih godina, za romantiku pristiglu ravno iz šezdesetih – iz dobro poznatih razloga – nije bilo mjesta, a svoje je mjesto pod suncem Bajan odlučio potražiti tamo gdje između sunca i njega nisu stajale granate i prijeteći bombarderi nego vječno kišni oblaci, u Londonu. Legenda kaže da su se vinili doista i bili otisnuli, ali ja ne znam nikoga tko bi mi priču mogao potvrditi, razgovorom ili papreno prodanim komadom. A drugi su se put «Izgubljene vrpce» izgubile odmah nakon novoga objavljivanja 1995. godine. Činilo se da ni Bajanovo i Čarlijevo friško dodano objašnjenje kako sloboda kasni upravo zbog nas samih nije bilo dovoljno ljudima koji kao da su, dobrano okrznuti događajima koje su tada htjeli što prije zaboraviti, izgubili kapacitete za šarene, razigrane, raspjevane, vesele, lijepe, lude, zafrkantske, zaljubljene stvari kakve su se smiješile s albumovog omota i iz zvučnika nas pozivale na tulum. Ne mogu reći da mi nije žao autora, jest, jer mora biti debelo zajebano nonstop udarati o zid posvemašnje nezainteresiranosti, ali da se te nesretne, prelijepe i važne vrpce nisu bile neprestano gubile, dobre su šanse da ih ja nikada ne bih imao prilike otkriti kao zaboravljenu škrinju blaga (i to onu vrijednu 9,99 kuna – toliko je, naime, CD koštao 1998. u Croatia Recordsu u Bogovićevoj!). I to moju vlastitu, koju, barem se tako činilo, tada nije dijelio nitko, a koja je svejedno daljnjim dijeljenjem postajala sve punija i bogatija. Nisam se sjećao ljeta osamdesete u Splitu, to mi je bilo prvo ljeto u životu, ali sam se zato sjećao ljeta devedeset sedme, recimo, ili onoga devedeset devete, i moram vam reći da mi ona dok su trajala nisu izgledala onako kakvima sam ih tada priželjkivao. Osvrnem li se i pogledam ih li danas, po mogućnosti na podlozi slušanja ove nevjerojatne ploče koju sam dosad već upoznao ali ne i osjetio u potpunosti, ta mi ljeta odjednom izgledaju divna, baš onakva kakva sam ne kužeći trebao dok su sporo i lijeno zamicala za važne životne prekretnice. Pronašavši «Izgubljene vrpce», bio sam pronašao i onoga sebe s kojim sam se u to vrijeme često mimoilazio, a koji je jedan jako kul tip, ako već nisam previše pristran za iznošenje takvih sudova. Odnosno, važnije – u njima, njihovim pjesmama i njihovim osjećajima sam pronašao opravdane razloge vlastite nostalgije, i to one razloge kojih se i danas ne sramim, a takvih baš i nemam na bacanje. Zato ove čuvam oprezno i brižno, pogotovo što im izgleda samo ja (i suglasači legende!) i mogu pomoći, jer su se evo izgubile i po treći put, vrlo brzo nakon lanjskog objavljivanja Bajanova novog, eponimnog albuma, na kojem je devet od deset pjesama s «Vrpci» («Ludo zaljubljen», «Uspomene», «Kad bih mogao da zaboravim», «Hladne noći», «Fantom ljubavi», «Sunčan dan», «Sjećaš li se», «Vlak» i «Jugo») nanovo snimio i pridodao nekolicini novih krasotica. A šta ćeš, nekima naprosto nije suđeno. Zdravko, hvala do neba! (GP)

34. Đorđe Balašević – Pub (1982.)
[178 bodova / 6 glasova]
Čim se zakotrljala ideja da Ruralna Gorila ima namjeru baciti rukavicu izazova svojim stalnim i nestalnim suradnicima vezano za odabir najboljih albuma bivše nam države, neka od Gorilinih dežurnih piskarala su odmah prionula na rad. Radilo se mukotrpno, gotovo pa težački. Lobiralo se i mešetarilo na sve strane. Sjećam se da su mi gospoda Fitnić i Pavlov prije neka dva mjeseca sjebali izlazak i teškom mukom izborenu slobodnu večer za pošteno se izopijat. To šta su oni kod mene dva sata studiozno prebirali po diskografskoj povijesti Hej Slavena da im se slučajno ne bi dogodilo da neki album ne daj bože preskoče (obratite pažnju na činjenicu da je to bilo prije DVA jebena mjeseca!!!), to još i mogu razumjeti i opravdati, ali to šta su u Đuri lijepo sjeli u separe, naručili pivo i nastavili tamo gdje su stali, a mene ko jebe – je neoprostivo, skandal par excellence. Ne samo radi mene jadnog i dobrog kojeg su totalno izignorirali, već prvenstveno radi onih pustih cura koje su se tamo motale željne pažnje, a radi rasprave dal je bolja ”Kost u grlu” ili ”Pokvarena mašta i prljave strasti” ostale su uskraćene čak i za jedan običan pogled, da ne govorim o nekakvom iole suvislom komentaru. Ja sa svojom listom nisam imao takvih problema. Gogo je svjedok da je čitava bila gotova za trajanja treće četvrtine pete odlučujuće utakmice košarkaške Eurolige između Real Madrida i Valencije. Znao sam šta mi je dobro, šta volim, i pogrešaka nije bilo. Čak i sad – s vremenskim odmakom od neka dva tjedna otkako sam poslao listu – vidim da bi i danas da je radim ona bila ista. Isti albumi, isti redosljed. Istina, meni je možda i trud bio olakšan činjenicom što sam unaprijed znao da će mi petinu čitave liste zauzeti Đorđe Balašević. Tako je i bilo. Desetak Đoleta, jedan za drugim, u nizu su se kočoperili izazivajući podsmijeh nekih gorilaša kojima je to bilo neobično. Zašto bi to bilo neobično? Svak ko voli Balaševića, ali zaista voli, valjda kuži da su svi njegovi albumi podjednako dobri (barem onaj zlatni niz od ”Puba” do ”Marim ja”), podjednako savršeni. Zato sam ih i stavio namjerno jedan iza drugoga jer nisam želio izdvojiti nijednog. Uvijek sam doživljavao svaki Đoletov slijedeći album kao svojevrstan nastavak onog prethodnog, album koji se morao napraviti jer majstor na prošlom nije rekao sve šta je trebao reći. A toliko toga je već rekao. Bez obzira što je ovaj novosadski pjesnik u svojoj karijeri snimio gomilu divnih pjesama i gomilu fantastičnih albuma, moram priznati da sam ipak nekako najviše slab na pjesme sa «Puba». Čak je i Balašević s vremena na vrijeme znao na nekom svom albumu imati i neku stvar koja nije baš tako dobra, koja nije ono da ćeš je moraš znati napamet kad te probude u 4 ujutro, ali «Pub» takvih stvari nema. Ovih devet prekrasnih pjesama možda na najbolji način dočaravaju  Đorđa Balaševića i sve ono što on u glazbi zapravo i jest – maestralni stihoklepac koji je jedini bio u stanju sve one riječi koje su oduvijek bile duboko zakopane negdje u svima nama, a da toga nismo bili ni svjesni, izgovoriti umjesto nas. Čovjek koji napiše stihove poput«Sada znam gde sam grešio i gde sam nažalost bio gad, a gde nažalost ne», «Ljubim dobre, ljubim lake, neke prave, a neke ne/ I sve su vile, sve su kraljice i sve su nevažne naspram nje», «Budiš se retko u šest, samo po kazni, kad moraš negde na put ili na ispit» ili «Psov’o je Braca i krivce i žrtve i puške i vaške i rov prepun blata/ Rek’o je ne mož’ izbrojati mrtve jer su se carevi igrali rata»  ima moj vječni naklon. (SČ)

33. Vuco – Najveći hitovi (2000.)
[180 bodova / 4 glasa]
Svaka čast “ABBA Gold”, “Legend” i ekipi, ali nema najvećih hitova do “Najvećih hitova” Vuce – pa mislim, jebote, pričamo o kompilaciji od 21 stvari na kojoj je jedna “Crna žena” tek ono, tipa, petnaesta najbolja stvar!!! Imao je on antologijskih i na par regularnih studijskih koji su uslijedili (“Klošar”! “Napijte me, napijte”! “Starim”! “Neka te drugi”!), ali ovdje imate uglavnom sve što vam treba od Siniše Vuce: rock-Vucu, folk-Vucu, opijanje zbog nesreće u ljubavi, nesreću u ljubavi zbog opijanja, sve hit do hita… osim, ajde, onih koje i nisu bile toliki hitovi, al tim možda i bolje ako ste površno upoznati s Vucinim repertoarom jer nemate pojma koji vas sve skriveni klasici čekaju, od “Kraljice kafana” (orijentalnim motivima bogato upozorenje na štetnost prekomjernog tulumarenja) preko “Ostao sam sam” (“UBIT ĆU SE SVJESNO!!!”) pa sve do “Danas je moj dan” (novokomponovana SOCA!): već i ti polu-hitovi bili bi jaki argumenti za status najvećeg u Hrvatskoj ikada, pa što tek onda reći za Vucine hitove-HITOVE – “Volim piti i ljubiti”, “Nek’ sam pijan”, “Pusti me da pijem”, “Sestro odlazi”, “Nedjelja”, “Rajske kočije”, “Podigla me iz pepela”? ŠTO TEK ONDA REĆI?!? Pa, možete mi reći da sam pijan, i u pravu ste, ovo pišem pijan. Al znate šta: ma nek sam pijan, nek se čuje, neka svak po meni pljuje al ja sam Vucu ludo volio i ludo ga volim i dalje, i volit ću ga dok je god i mene, i svijeta, i alkohola, i Vuce, i žena, i alkohola, i mene, i svijeta, i Vuce, i alkohola, i što sam Bože tako proklet – jučer ne znam kako završit crticu, DANAS OPET!!! (TK)

32. Let 3 – Peace (1994.)
[180 bodova / 5 glasova]
«I sad je album dobar i pjesma hit zbog dva stiha?», rekao je prije kojih 15-ak godina otac jednog mog prijatelja, dok smo se nas dvojica vozili s njim u autu. Na radiju je svirala “Nafta“, a spomenuti stihovi su: “Sadili smo lozu svuda, u docu tete Rože, iza brda, u džepovima dobrih ljudi koji nisu prali muda.“ Djelomično je bio u pravu – nama tinejdžerima je bio potpuni hit da se takav stih može čuti na radiju… Nismo mu ništa rekli, učinio je to Let 3 u nastavku pjesme: “Tata… Tataaa”! “Peace“ je puno više od ovog evergreena. Ako se ne varam, prvi singl (mada je o singlovima u Hrvatskoj u to doba nerealno govoriti) bio je “Kontinentio“ koji me potpuno razorio, a onda i nastavio razarati na njihovim mnogobrojnim koncertima, ili dernecima, kako sam ih doživljavao. A na ovom je albumu i “Droga“, koja nakon predivnog klapskog uvoda prerasta u “beri grožđe (tj. trešnjice) – čupaj travu“ na koncertima. Na albumu je i druga stvar na talijanskom koja mi se u životu svidjela (prva je bila, naravno, „Insieme“ Tota Cotugna), mada nisam razumio ni riječi (“Elefante Elettrico“). I da su na albumu još samo prekrasne dječje uspavanke „Srničica“ i „Ciklama“, meni bi bilo dosta da mi bude među omiljenima. (AR)

31. TBF – Uskladimo toplomjere (2000.)
[181 bod / 5 glasova]
“Najbolji hrvatski album svih vremena”?! Sjećam se kako sam ostao zabezeknut kada sam u Nomadu dvadesetčetvrtom, negdje ujesen dvijetisućite, ugledao “Uskladimo toplomjere” na prvom mjestu spomenutog Topa 50, a da od izdavanja albuma nije prošlo ni par mjeseci. Spletom u zaborav potisnutih, svakako nesretnih okolnosti, do dana kad sam kupio taj primjerak Nomada nisam pravo ni čuo ne samo drugi album TBF-a, nego ni hvaljeni debi (izuzev nešto singlova po radiju i televiziji). Kako sam mnoge preporuke kasnije dragih drugova iz Nomada s entuzijazmom prihvaćao i mahom ne ostajao razočaran, tako sam i tada odlučio odmah otići do Menarta i izdvojiti tih sto i nešto kuna za bijeli album s crvenim križem na omotu. I koliko god Nomadovci ponekad znali pretjerati u egzaltacijama, u ovom su izboru bili vizionari jer tog sam popodneva otkrio bend kojeg bi, ako bi morao izdvojiti jedan, i danas nazvao najdražim među domaćima, te ga s ponosom preporučio svakom strancu za stjecanje prvog uvida u glazbu s ovih prostora. Ako bi imao vremena čuti samo jedan njihov album, sugerirao bih mu upravo “Toplomjere” pa neka ga ponese ta bujica svakojakih zvukova, žanrovska mješavina vješto upakirana u hip-hop, prožeta čudesnim semplovima koje nas upućene mogu vratiti u djetinjstvo, a stranca možda podsjetiti na, recimo, Avalanches. Ako je Luky kao producent ovdje dosegnuo kreativni zenit, Saša, Mladen i Luka svojim su rimama – što kroz zajebanciju, što mračno ozbiljno – nastavili nenadmašno secirati domaći društveno-politički trenutak, kako su i započeli na “Ping pongu”, nastavili na iduća dva, a nastavit će, uvjeren sam, i na ovogodišnjem, kao i na svakom budućem albumu. Šteta što stihovi našu zbilju ne mogu mijenjati, pa se čini da su, recimo, “Odjeb je lansiran” i “Manipulacije” napisane jučer a ne prije 11 godina. No to je problem glupog, nikad dovoljno izmasiranog naroda, a ne TBF-a. U svakom slučaju, pojavi li se u idućim desetljećima na ex-Yu prostoru bend koji će mi više od njih odgovarati stilom, svjetonazorom, zvukom i rimom, bit ću ugodno iznenađen. Ali nekako sumnjam. (PP)

(pisali: Goran Pavlov, Saša Čobanov, Tonći Kožul, Ante Raić, Petar Panjkota)

Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #40-#36

Travanj 20, 2011

40. Bajaga & instruktori – Sa druge strane jastuka (1985.)
[164 boda / 4 glasa]
Kao klincu u prvoj polovici osamdesetih, jedini izvor muzike su mi bili radio i televizija. Stisnuti u stanu od 40-ak kvadrata, moji roditelji, brat i ja nismo trošili na nepotrebne gadgete kao što su kasetofoni ili nedajbože nešto skuplje, jer je sva lova išla na izgradnju kuće. Jedini izvor muzike izvan stana su bili izleti u autu s mojom tetom Lidijom, gdje su sam prvi put čuo Zabranjeno Pušenje te Bajagu i Instruktore. I dok mi je za Bosance trebalo godina da ih skužim, Bajaga mi je sjeo na prvo slušanje. Ponekad su i sama putovanja bila dovoljna da me razvesele, jer sam non-stop vrtio svoje omiljene albume koje silom prilika nisam imao prilike igdje drugdje slušati. Na moje veliko veselje, „Sa druge strane jastuka“ je ‘85. bio iznimno uspješan album pa se Bajagu relativno često moglo vidjeti na telki i čuti na radiju, od novogodišnjeg programa pa do Nedjeljnog Popodneva. Otprilike godinu dana poslije, dobio sam Hitachijev muzički stub za rođendan, neki novi izvođači i albumi su došli na red a „Sa druge strane jastuka“ više nisam pronalazio u dućanima kaseta, pa sam slušao „Jahače magle“ i „Prodavnicu tajni“ dok sam polako zaboravljao na svog klinačkog favorita. Ionako je na pragu puberteta na red došao punk, pa su gotovo sva dotadašnja muzička iskustva izbrisana i zamijenjena novom paradigmom… 15 godina kasnije, kad je punkerska rigidnost već malo popustila, u second hand-shopu sam naletio na taj zaboravljeni album svog djetinjstva. S obzirom na malu cijenu, kupio sam ga tek toliko da se prisjetim davnih favorita.  Tek kada sam ponovo čuo te hitove – došlo mi je iz dupeta u glavu koliko je to neopisivo dobar pop-album. Od „220 u voltima“ do „Zažmuri“, gotovo svaka pjesma ima hitoidni potencijal a raznolika paleta stilova mi uopće nije smetala, ni reggae u „Nemoj da budeš nja-nja“, ni jazz u „Dobro jutro džezeri“, ni rockabilly u „Nemoj da se zezaš sa mnom“, nanovo sam vrtio ploču i svakog trena iznova uživao kao i te ‘85. godine kad je album izašao. Nema tu životno mudrih stihova niti parola što strašno zvuče, no upravo je zbog te neobaveznosti i pitkosti koja ni u jednom trenu ne skreće u triviju ili glupiranje ova ploča vrhunac mainstream pop/rocka što ga je Jugoslavija dala, a na tom polju konkurencija nije bila ni u kom slučaju mala, ni zanemariva. (NF)

39. Rebel Star – So (2007.)
[166 bodova / 3 glasa]
Čiko, ako americana slučajno dolazi iz Vojvodine umjesto iz Alabame – zašto je ne zovemo vojvodiana? Pa zato, papane jedan, što nikakve razlike između prve i druge nema, to je poanta glazbe. Nema granica. Je, super je kužiti se u žanrove, znati povijest, moći satima raspredati teorije. I što se onda dogodi? Odnikud se pojavi neki bend smiješna imena, osvoji te, i nakon samo par mjeseci više ne znaš razliku između Big Star ili Rebel Star. Znaš samo da je i jedno i drugo savršeno, da si, kada ih upališ, u stanju pjevati svaki stih i zaboraviti na sve. Pojma nemam kako je ovaj Milan uspio nabosti ovakav hit do hita i kako mu je uspjelo postati dio mene, ali, eto, tu je da ostane. Reći da su “Staklo”, “Amerika”, “Leto” i oni nenadjebivi “Vozači” genijalne pjesme isto je kao da ustvrdiš kako ti je određeni seks bio najbolji u životu. Epitet, metafora, ma sve je to kurac. Nisu ovo pjesme, ovo su dokazi da čovjek može iza sebe ostaviti više od gena i gnojiva. Prah smo bili, u so ćemo se pretvoriti. (MĐ)

38. Rambo Amadeus – O tugo jesenja (1988.)
[168 bodova / 3 glasa]
Nakon ovoga, sve je krenulo nizbrdo: Rambo više nije bio samo čovjek koji se dobro zajebava nego je postao još i čovjek s MISIJOM, zabrijao da je balkanski Zappa, i krenuo snimati progresivno sve neslušljivije albume… Silazna putanja je zaustavljena sa zadnjim albumom na kojem je konačno usavršio estetiku kojoj je težio kroz sve te godine i uspio je čak i učiniti simpatičnom (raštimani jazz-band besciljno trkelja, Rambo stoji za stolom sa strane i lijeno valja baline, ima pića za sve), no taj namćorsko-mudrijaški Rambo mi nikad neće biti toliko drag, pa ni toliko smiješan, kao onaj nedozreli klipan s “O tugo jesenja” koji ne može vjerovati svojoj sreći što mu je netko dopustio da snima muziku! To nesputano veselje koje zrači iz svake note, svakog tona ovog albuma, toliko je zarazno da je uopće ideja da bi mi ikada mogao dodijati apsurdna koliko i mogućnost da bi mi ikada moglo dodijati, ne znam, sunce? (TK)

37. Urban – Žena dijete (1998.)
[168 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Pisanje o albumu koji se nalazi na prvom mjestu vlastite liste doživljavam kao jedan od težih zadataka, onaj koji zahtjeva specifičan emocionalni napor kakvima u zadnje vrijeme nisam previše sklona. Danima već razmišljam kako bih pristupila ovom albumu, i kad sam se napokon prihvatila sažimanja vlastitih misli, uviđam kako vrijeme distorzira sjećanja više nego što sam mislila… Urban je svakako bio prvi. Prvi uz kojeg sam tako intenzivno voljela, prvi čija mi je lirika omogućila ekstatične ushite, a da je pritom bila na mom jeziku (uživala sam u njegovim naoko nespojivim kombinacijama riječi, i te su sintakse za mene imale savršeni punctum), prvi koji je rasplinuo neke moje balone (u čijim je nastajanjima, o ironije, i sam sudjelovao), i prvi koji me naučio kako Umjetnost valja odvojiti od njezina Autora. Iako danas ne bih išla toliko daleko da Urbanovu glazbu i tekstove nazivam umjetnošću, prije 15 godina to mi se definitivno činilo kao art – zvuk mi je bio relativno nov i uzbudljiv, a riječi pogađale ondje gdje treba. Mogući je razlog tome neupućenost u glazbene svemire, jer muzika koju sam u to doba slušala bila je uglavnom nezahtjevna, blaga i sporookretajna, jednako kao što sam ja u to doba bila hipijevski eterična izvana i iznutra. Susret s Urbanom utoliko u sebi nosi magičnu dihotomiju jer radilo se o potpunom prepuštanju uz maksimalan otpor, no Urban&4 vrlo je brzo izgubio stigmu agresivnog i dosadnog Laufera (u to ne ubrajam EP!) koji oduševljava sve četiri pankerice na mojoj školi, i pridobio me čitavu samo za sebe. Ta je ljubav, započeta s «Otrovnom kišom», uz veće ili manje prekide, trajala sve do 17. 12. 2002. kada sam čitavu priču na nekoliko razina bolno demistificirala. Naime, tada se dogodio prvi susret obožavanog autora i njegove vjerne slušateljice na koncertu Urbana&4 u Aquariusu. Sva snaga njegovih tekstova koji su hranili moje ideje o moralnim vertikalama i savršenim ljubavnim pričama ležala je upravo u toj neopipljivoj samodefiniciji Autora koja je djelovala iskreno i autentično («Pomozi mi, prije sna, saznao bih od nas dvoje koji sam ja…?»), u fotografijama Gorane i Damira kako leže goli u krevetu («Odlučio sam da te volim, nadam se da ovo nije pjesma…»), njihovih zapetljanih dlanova («…a ja Ruke prodajem prvom što me dotakne i udari poljupcem»), atrija njihove zgrade na Kozali («Ovu ploču posvećujem putu od ljubavi do čovjeka»), a Autor me u tom prosinačkom Aquariusu više puta snažno ošamario, po jednom za svaku od mojih djetinjastih iluzija o ljubavi i istini. Njegovo samodopadno klatarenje po pozornici u crnoj suknji izgledalo mi je daleko i glupo, a ruke je doista prodao, ali vrlo jeftino i bez imalo stila nekoj djevojčici iz prvog reda koja ga je udarila poljupcem a on nju šutnuo nazad i to onim jednim finim francuskim, koji uključuje jezik i stanovito trajanje. Pa tako još par puta, s još par djevojčica, i onda još jednom s bubnjarom. I podijelio par Marti. I na to se svela moja višegodišnja tinejdžerska zanesenost jedinstvenom cjelinom Umjetnika i Umjetnosti. Gorana se kasnije pretvorila u Milicu, Urban u najobičnijeg Damira koji, eto nešto svira i pjeva, a ja sam zaključila da su putovi uma mnogo sigurniji od putova srca. Odonda se klonim sumnjivih tipova s ambivalentnim tekstovima, analizirajući vrlo precizno sva značenja svih stvari ovoga svijeta. Urbanovi spotovi su mi i dalje genijalni – zlatno doba Gonze! – odnosno, kao takve ih pamtim, i neka na tome i ostane. Na trenutke mi je krivo što «Otrovnu kišu» nisam stavila na prvo a «Ženu dijete» na drugo mjesto, jer mi se tekstualno i zvukom čini mnogo podatniji za pisanje, no shvaćam da stvari imaju svoje unutarnje razloge, koji ne moraju nužno biti izrečeni. Ovaj Urban definitivno više nije TAJ Urban, Urban neke mene od 14, odnosno 18, i iako sam danas dovoljno odrasla da hrabro podnesem činjenicu kako ne mora biti najposebniji, prvi je ipak uvijek – prvi. (PB)

36. Majke – Razdor (1993.)
[176 bodova / 3 glasa]
Usprkos vrlo lošim uvjetima za stvaranje i promoviranje rock glazbe, 1993. izašla su posljednja dva velika hrvatska rock albuma. Jedan je «Džinovski» Hladnog Piva – moćna, nenadjebiva i briljantno jasna opservacija sveopćeg stanja u novonastaloj situaciji skraćenog područja života i djelovanja, a drugi je «Razdor» – hladna narkomanska ispovijest Gorana Bareta, zasigurno najvećeg i najiskrenijeg domaćeg pjesnika koji, skoro u potpunosti, u cijelom svom opusu, govori o duhovnom životu. Ponajviše propitivanju samog sebe, što i jest jedino bitno. «Razdor» je to jako i definitivno potvrdio nakon «Razuma i bezumlja», na kojemu se već moglo naslutiti što zanima Bareta. Heroin i prosvjetljenje – traženje puta, istine i života. Zapravo, Bare je toliko moćan pjesnik da je njegova izrazito osobna, klasična religijska pjesma «Vrijeme je da se krene» korištena kao politička uzrečica pokretanja masa na izbore, moto promjene vlasti, čime se niti jedan drugi domaći poeta ne može pohvaliti iako je i sam Bare nekoliko puta naglasio kako pjesma nema niti malo veze politikom. Još jači mu je kasniji hit s Plaćenicima – «Put ka sreći» koji se komotno može uvrstiti u repertoar bilo kojeg crkvenog zbora. Za razliku od mnogih svojih kolega koje imaju potrebu javno govoriti i pisati o problemima u državi i sl. brljezgarijama, ili s raznim umjetničkim radovima ukazivati na loše stvari – što najčešće služi za promociju njih samih i jako malo, ako ne i ništa za opće pomicanje stvari ka boljem – Bare je pomalo doživljavan i kao šarlatan, narkoman koji ne zna što priča, i kao takav guran u kut. Sjećate se kada su zamračili nastup Majki na Porinu? No njegove pjesme obraćaju se pojedincu na razmišljanje i promišljanje o samom sebi, što je apsolutno najjača spika. Sad više nemam vremena pisati ni razmišljati o “Razdoru”, a trebalo bi spomenuti još sljedeće – Aleksandar Dragaš, T.R.I.P. Records, raspad-razdor benda i nova postava Majki, heroin, «Visoko, visoko/ Iznad tebe i mene/ Postoji nada/ Prema nama želi da krene», Hrvatska prvih par godina nakon 1991, Fiju briju, Jabuka, Hali Gali Halid, i tako dalje. Ima još toga. (BM)

(pisali: Neven Fitnić, Mario Đira, Tonći Kožul, Petra Belc, Bojan Mandić)

Gorilin naj Yu & ex-Yu albumi: #45-#41

Travanj 19, 2011

45. Disciplina kičme – Nova iznenađenja za nova pokolenja (1990.)
[160 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Sa zadnjim ex-Yu albumom Koja je dosegnuo vrhunac svoje vizije. Sve što je godinama pokušavao – na ovoj ploči konačno je dobilo završnu glazuru. Ritam, ritam, ritam, punk, punk, punk, energija, energija, energija. Poneka parola, poneka poruka, puno plesa. Pokušajte ne lamatati udovima dok puhači od prve do zadnje sekunde ovog kreativnog ludila jašu po basu i bubnju koji brišu granice među žanrovima. Da, ima tu tipičnog ex-Yu glupiranja i novovalne estetike, primjetan je i zeleni zub vremena, možda je cijela stvar malo preduga, ali neosporno se radi o najbolje odrađenom projektu jednog od originalnijih likova iz Yu-rock bajke. Uostalom, samo pričanje o ovako nečemu umjesto plesanja već je dokaz da smo fulali ceo fudbal. Da li ti znaš za neki drugi ritam? Ja ne. Groovy, baby, groovy. (MĐ)

44. Azra – Azra (1980.)
[160 bodova / 4 glasa]
Kad je krajem devedesetih jedan novinar (znao sam i koji, al sam eto zaboravio) pitao članove jednog škotskog benda (znao sam i kojeg, al sam eto zaboravio) u čemu je tajna fenomena škotskog indie-rocka koji apsolutno dominira svijetskom indie-scenom, dobio je približno ovakav odgovor: “Nogometna liga nam je slaba, žene su nam ružne, a vrijeme je užasno. Nemamo što raditi osim svirati.” Slična analogija se može povući s novozagrebačkom glazbenom scenom s kraja sedamdesetih. Prema citatu koji je – istinit ili ne – završio na grbu općine Novi Zagreb, drug Tito je tko zna kojom prilikom vizionarski prozborio ”širite Zagreb preko Save” i tako u hipu, gotovo preko noći, u ime ideala socijalne pravde, nakrcao južni dio Zagreba nakupinama ružnih i sivih naselja, glomaznim zgradama i realsocijalstičnim neboderima u koje su se naselili razni dotepenci u potrazi za srećom, mladi parovi kojima je Novi Zagreb bio prva stepenica na putu prema gore, te armija onih koji su ovamo stigli u očaju, bez oduševljenja i silom prilika, dok se ne snađu. U tim naseljima – osim tih zgradurina nabacanih poput jeftinih lego kockica i trgovina mješovitom robom – nije bilo ničega. Upravo zato, za Novi Zagreb se u to vrijeme priljepio nadimak «spavaonica», jer se tamo moglo samo spavati. Ili pak svirati ako ti već vrag nije dao mira. I baš se to zbilo. Baš poput «Gluhih lasta», briljantnog stripa Štefa Bartolića, Novi Zagreb je tada bio krcat raznim Gluhim lastama, mladim i drskim bendovima iz kojih su isplivali brojne mesije nadolazećeg Novog Vala. Jedan od njih je bio i Branimir Štulić, tada zvani Čupko, lokalni trubadur koji je izgledom podsjećao na nekog statista iz Peckinpahovih westerna. Svojevrsni glazbeni Alejandro Jodorowsky, čudak i osobenjak prepun talenta i volje da taj talent kapitalizira, Štulić je – što je tada bila senzacija – imao pregršt autorskih stvari koje međutim nikako nije mogao kanalizirati u studijski album. Što zbog vlastita prgava karaktera, što zbog upornog i tvrdoglavog koketiranja s folkom i sevdahom, inzistiranja na klasičnoj gitari i kompliciranim melodijama (što je tada bilo totalno anti-rock), Štulić nije bio shvaćen i ni u jednom bendu se nije dugo zadržavao. No kad je otkrio Ramonese, Talking Headse i ostatak američke novovalne scene preko jedne kompilacije koju mu je donio Max Juričić, Štulić se totalno raspametio, doživio je pravo prosvjetljenje. Obrijao je bradu i brkove da liči na Pankrte, uzeo imidž Travisa Bicklea, dao si nadimak Johnny, preko noći ubrzao sve svoje pjesme te izbacio iz njih suvišne staromodne dodatke, i svojim specifičnim, gotovo pa dokumentarističkim pjesničkim slikama (koje su na razvoj novog vala utjecale više nego svi uvozni tekstovi zajedno) dodao svježu punkersku krv. Okupio je bubnjara Borisa Leinera i basista Mišu Hrnjaka – dvojicu iznimno talentiranih glazbenika, a što je još i važnije, dvojca koji je jedini valjda u cijelom Zagrebu imao strpljenja za njegove luđačke eskapade – i osnovao bend Azra, bend koji će svojim popularnošću pomesti sve ostale novovalne konkurente, i bend koji nam je poklonio najbolji debi u povijesti domaće glazbe. Ostalo je povijest. (SČ)

43. Haustor – Bolero (1985.)
[160 bodova / 5 glasova]
Znalci se uglavnom slažu – prva dva albuma Haustorovi su vrhunci, Darko Rundek sam nije mogao toliko visoko, koliko je mogao u kompi sa Srđanom Sacherom. No ja nisam znalac. Moja je ex-Yu glazbena naobrazba, priznajem, ograničena i rupičasta, pa sam tako propustio pažljivije prostudirati i “Haustor” i “Treći svijet”. Nije da ih nikad nisam ni čuo, ali bilo je to u davnim vremenima dječačke zaigranosti i ne sjećam se da su na mene ostavili neki dojam, bit će da sam bio prebalav da dokučim tu epohalnost, a kasnije sam očito imao druge prioritete. “Bolera” se, pak, jako dobro sjećam još sa sestrine presnimljene kazete bogate šumovima, na kojoj sam mahnito premotavao kraj B-strane, opet iznova upijajući “Šejna” i “Šal od svile”, do dana današnjeg najdraže mi pjesme Rundekovog opusa. Kasnije sam zavolio i ostatak albuma – hitoidnu “Enu”, buntovnu “Sejmeni”, žesticu “Ja želim” i hip-hop preteču “Take the Money and Run”. Bila su još neka dva fillera kojih se ne sjećam, ali sve ostalo bilo je dovoljno da mi “Bolero” (p)ostane Haustorov Everest. (PP)

42. Damir Urban & 4 – Otrovna kiša (1996.)
[162 boda / 3 glasa]
Album koji me poprilično pokosio i oduševio kada se pojavio. Valjda prva kombinacija rocka i drum’n’bassa u pjesmi “Nebo”, cijeli niz laganijih krasnih pjesama, od kojih su neke čak i bili hitovi (“Astronaut” i “Ocean”, plus “Kralj pola srca”) – sve je to činilo ovaj album idealnim soundtrackom za aftere nakon cjelonoćnih izlazaka. A tu je i odlični “Robot”, kojeg nije uspio pokvariti niti spot s kadrovima iz filma “Vrana” koji je u pokušajima da bude strašan bio smiješan. I nije mi jasno zašto radijski urednici, u svjetlu krize s radioaktivnim plutonijem u reaktoru 3 elektrane Fukushima Daiichi, ne vrte “Nuclear Baby” kada je tu sasvim prigodan stih – “Kada se smije, ima japanske oči.” Sve u svemu, čini mi se da smo u srednjoj školi imali solidan izbor kvalitetnih albuma relativno mainstreamaških izvođača (barem po prisutnosti na televiziji i radiju), u usporedbi s današnjom generacijom koja, ako već ne sluša cajke, mora slušati Ramirez, Vatru i slične. (AR)


41. Darkwood Dub – Elektro pionir (1999.)
[164 boda / 3 glasa]
Idealan soundtrack za novonadolazeće tisućljeće nam je stigao iz komšiluka te 99-e, napokon dokazavši da se vrhunski album na ovim prostorima može snimiti i ako se odmakne od, naizgled, sigurne formule za uspjeh za domaću upotrebu (4 nemaštovita rock-akorda plus malo EKV-patetike….). Čak i dan-danas, skoro punih 12 godina nakon izlaska te nabave ovog malog remek-djela (kazetu sam, naime, nabavio u Beogradu u prosincu ’99, tek koji tjedan nakon smrti oca nam domovine), unatoč općoj poplavi domaćih i stranih izdanja koja nas zasipaju iz mjeseca u mjesec, «Elektro pionira» i dalje slušam najmanje jednom mjesečno…. Doma, u autu, na poslu – no exception!!!! (DM)

(pisali: Mario Đira, Saša Čobanov, Petar Panjkota, Ante Raić, Dino Marelić)

Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #379-#303

Travanj 19, 2011

379. Major – Son late zigi daj / Novi fosili – Nedovršene priče / Radio Free Isaac – Broken Hearts & Other Mortal Wounds [1 bod / 1 glas]
376. Parni valjak – Vruće igre / Prljavo kazalište – Prljavo kazalište / Why stakla – Nevin sam čovječe [2 boda / 1 glas]
373. Bijelo dugme – Eto! Baš hoću! / Tutti Frutti Band – Gore iznad oblaka / Zvijezde – Mjesto pod suncem [3 boda / 1 glas]
370. Električni orgazam – Lišće prekriva Lisabon / Pogavranjen – The Void Transmission EP / Mizar – Mizar [4 boda / 1 glas]
365. Eva Braun – Everest / Fakofbolan – Jedini dokaz / Vex and the Voxtones – Do You Wanna Know?! EP / Paraf – A dan je tako lijepo počeo / Marčelo – Puzzle Shock [5 bodova / 1 glas]
362. Atomsko sklonište – 1976. – 1986. / Lačni Franz – Petnajstletnica v živo / Mara i derventske lole – Voli ona Fergusona [6 bodova / 1 glas]
358. EKV – Samo par godina za nas / Eva Braun – Prisluškivanja / Tifa – Dani bez tebe / Septica – Septica [7 bodova / 1 glas]
356. Električni orgazam – Najbolje pesme 1980-1988 / Griva – Vojvodino što si tako ravna [8 bodova / 1 glas]
355. Skretničari – Rupa je rupa [9 bodova / 1 glas]
354. Šajeta – Blues berača šparuga [10 bodova / 2 glasa]
352. Fit – Uz rijeku / Jean-Luc Glodard i legende Korduna – Jean-Luc Glodard i legende Korduna [11 bodova / 1 glas]
349. Ramirez – Ramirez / Satan Panonski – Kako je panker branio Hrvatsku / Josipa Lisac – Hir, hir, hir [12 bodova / 1 glas]
345. Debeli precjednik – Fist from East / Halid Bešlić – Neću dijamante / Thompson – Bilo jednom u Hrvatskoj / Nola – Iznad oblaka [13 bodova / 1 glas]
341. Atheist Rap – II liga zapad / Divlje jagode – Čarobnjaci / Patareni – Ukor pred isključenje / Arsen Dedić – Čovjek kao ja [14 bodova / 1 glas]
339. Atheist Rap – Maori i crni Gonzales / Kukuriku Street – Anarhija [15 bodova / 1 glas]
338. Dead Ideas – Rejection [16 bodova / 1 glas]
337. Leut Magnetik – B612 [17 bodova / 1 glas]
334. Oliver Mandić – Dođe mi da vrisnem tvoje ime / Legen – Seljačka buna / Disciplin A Kitschme – I Think I See Myself on CCTV [18 bodova / 1 glas]
329. Buldožer – Ako ste slobodni večeras / Valentino – Valentino 2 / Majke – Milost / Zvonko Bogdan – Peva za vas / Goran Bregović – Dom za vješanje [19 bodova / 1 glas]
327. J. W. Pozoj – Escape of Pozoj / Kimiko – The Universe Expands Some 15 Billion Light years and Then It Curves Back to Itself [20 bodova / 1 glas]
323. Bolero – O Jesenjinu / Don’t – Don’t / Jakša & navigatori – Električna serenada / Bad Copy – Sve sami hedovi [21 bod / 1 glas]
318. Film – Signali u noći / Krunoslav Kićo Slabinac – Christmas with Kićo / Obojeni program – Sva sreća general voli decu / Parni valjak – Pusti nek’ traje / Bad Copy – Najgori do sada [22 boda / 1 glas]
316. Davor Erceg – Rovinan / Overflow – Extremely Perverted Fantasies Of the Mad Milkman’s Disordered Mind [23 boda / 1 glas]
315. V/A – Festival zabavne glazbe Split 1980 [24 boda / 1 glas]
312. SCH – The Gentle Art of Firing / V/A – Feathers, Wood & Aluminium / Natali Dizdar – Natali Dizdar [25 bodova / 1 glas]
309. Anti otpad – Totalno sam ljut na ovaj svijet / Izae – Teatro lunatico / Prljavo kazalište – Korak do sna [26 bodova / 1 glas]
307. Damir Avdić – Život je raj / Miša Marković – Kako ti se sviđa Beograd [27 bodova / 1 glas]
306. Parni valjak – Bez struje: Live in ZeKaeM [27 bodova / 2 glasa]
303. Damir Avdić – … Od trnja i žaoka / Jinx – Second Hand / Niet – Lep dan za smrt [28 bodova / 1 glas]

Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #50-#46

Travanj 18, 2011

50. Toma Bebić – Volite se ljudožderi (1976.)
[151 bod / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Toma Bebić je bio čovjek ispred svoga vremena, kakve u Dalmacije imaju običaj zvati ridikulima. Danas ridikul možda ima šansu na tržištu komercijalizirati svoju ridikuloznost, zaraditi dovoljno da bude neovisan i pokazati svima srednji prst; nekada nije bilo tako, iako sumnjam da bi kod Tome to išta promijenilo na stvari. Ne bi se taj previše uzrujavao oko prodaje svojih ploča, jer je on srednji prst ispružio odavno, bez obzira na materijalnu sigurnost. I umočio ga u more. Jer, Toma je valjda prvi anarho-budist ovog dijela svijeta. Jebiga, u društvu gdje većina muškaraca mlađih od 50 godina plače nad svojim sudbinama umjesto da nekog kurca radi, gdje su svi pogledi duboko upereni u prošlost i tuđa posla – netko tko je samo gledao pred sebe i tko se svijetu obraćao tek da s njim podijeli bol zbog zajedničke neizbježne sudbine, a u isto vrijeme i veselje zbog uopće prilike da se ta sudbina proživi, naravno da je bio neshvaćen. Samo, bolila je Tomu neka stvar zbog neshvaćenosti, jer znao je ono što je bitno – da ništa nije toliko bitno da bude bitnije od nebitnog. Uz njegovu filozofsko-poetsku ostavštinu, nije za odbaciti ni njegovu glazbu. Koja je možda tipično mediteranska za to vrijeme. Više San Remo-mediteranska, s orkestracijama i slatkim haromnijama, nego tipično šlagerska dalmatinska emotivna ljiga koja je kopirala taj zvuk, ali u koju je uvijek bio spreman ubaciti dašak prog-rocka ili nekog glazbenog elementa tipičnog za vrijeme u kojem se priča zbivala. Za razliku od albuma “Oya Noya”, koji je valjda jedini iskonski rock-moment Dalmacije, ova ploča donosi ujednačenost i gotovo pa konceptualni pristup tematici. A tematika je melankolija, sjeta zbog bremena malog čovjeka. Toplina poruke otkriva nam Tomu prije nego je odlučio dignuti ruke od pripadnika svoje vrste, Tomu kantautora koji još uvijek vjeruje da empatija ima smisla. Kasniji anarhist više će posvetiti borbi i buntu, ali, pjesme poput “Sjećanja”, “Barba Filine Lule”, “Čovika koji se smije”, pokazuju da se iza one divlje brade krilo srce koje je htjelo nekamo pripadati. (MĐ)

49. El Bahattee – Svaki pas ima svoj dan (2001.)
[153 boda / 5 glasova]
Priznajem, može biti pomalo ironično čovjeka koji je ultra-hrabrim i ultra-nepromišljenim i ultra-neprokuhanim, koliko god svejedno odličnim «Amenom» kataklizmični odjeb lansirao ne samo mulju naše političko-društvene oligarhije, nego i svojoj vlastitoj karijeri – izdvojiti kao pokazni primjer hvalevrijednoga hrvatskog hip-hopa, ali hip nam se hop upravo tako razvio. Ili, ja bih radije rekao, osušio i umro. Jednostavno ne mogu jedan od omiljenih mi žanrova prihvatiti samo kao odskočnu dasku krosover-megaselera ala Edo, TBF, Elemental. Svaka čast svima, ali žive gitare, pjevačko afektiranje i zvuk Yu-rocka sedamdesetih nisu ni do nokta nožnog palca beatu, semplu, riječi i rimi. Ne vjerujete li meni, vjerujte mi da ćete vjerovati El Bahatteeju i svakoj od 12 prekrasnih pjesama njegova do danas ni od koga nadmašenog debija «Svaki pas ima svoj dan», odrepanog preko Kooladeovih divnih melankoličnih podloga. Tako se odrastalo i sazrijevalo u ratom i HDZ-om poharanoj Hrvatskoj, a kako sam i osobno bio upravo tada i tamo, sada i ovdje, album koji je lakše sjedao u moj diskmen i u njemu se slobodnije vrtio te 2001. godine nisam uspio pronaći sve dok Jigga pola godine poslije nije dropnuo «The Blueprint» (jer lijepo je prepoznavati, ali je lijepo i maštati). Tih sam se godina i sam znatno aktivnije laćao kemijske i papira, i s Bahatteejem sam posljednji put ozbiljnije razgovarao upravo kada smo se Velimir i ja s njim dogovarali oko gostovanja na jednoj od naših pjesama. Beat i naši versovi su mu se bili svidjeli, ali je crkavanje Velimirova harda zaustavilo zamah koji smo bili jahali. Ne samo da se danas ne mogu prisjetiti naših tekstova te pjesme, nego čak ni njezina naslova – “Tinta na papiru” ili? Zato su tekstovi ovog albuma, hrvatskog “llmatica” u meni ostali zapamćeni bez greške i zapečaćeni srcem. (GP)

48. Majke – Razum i bezumlje (1990.)
[154 boda / 4 glasa]
Bilo je to jednog petka u Jabuci, kad mi je kao sedamnaestogodišnjoj klinki prvi puta u uho ušao taj prljavi zvuk rokenrola s blues-tematikom koji ću poslije nepogrešivo, na prvi takt, prepoznavati kao tipičan zvuk Majki. Stvar se zvala «Lutak iskrivljenog lica”, a glas koji ju je reproducirao zvučao je narikački i kao da mu je vlasnik zbilja netko čija se faca topi od užasa kojeg proživljava tekstom što ga izvodi, ili od acida kojeg je pojeo. Frendica mi je stručno objasnila da se radi o Majkama, da je to stvar s novog albuma «Razum i bezumlje”, u posjed kojega još nije došla, ali zato ima kazetu koju su dečki snimili za Franjića i presnimit će mi ju, nema frke. Još mi je objasnila da je već zaljubljena u Bareta, što je u prijevodu nepisanog tinejdžerskog kodeksa značilo da ja mogu biti fan, ali dalje od toga ne smijem ići. Dakle, presnimila mi je kazetu koju je “mršavi pas” snimio za “ludog pesa”, a onda smo nekako nabavile i album, koji je još iste godine proglašen najboljim rock-albumom godine, a otada često spominjan kao jedan od najboljih hrvatskih rock-albuma uopće. Majke su bile idealna podloga za mazohističko upijanje ratnog smrada devedesetih, onako depresivne, energične, agresivne, prljave, glasne i strahovito iskrene. I danas kada preslušavam “Razum i bezumlje” – a rijetko to činim jer mi se reminisciranje toga vremena čini nepotrebnim podsjećanjem na starenje – ježi me na isti način na koji je to činio u ono doba kada smo s oznakama civilne zaštite na rukavima trčkarali zamračenim gradom tražeći mjesta za duvanje na kojima nas neće gnjaviti dosadna murija. “Razum i bezumlje” je album koji je, hotimice ili slučajno, ili pod čudesnim prosvjetljenjima koja je Bare imao na dopu, navijestio sva sranja koja će nam se događati u narednim godinama. A čak mu je i ime prokleto vizionarsko. (JS)

47. Vještice – Bez tišine! (1991.)
[158 bodova / 4 glasa]
Zašto je važno da se tišina izbjegne, ali ama baš pod svaku cijenu, i to s uskličnikom? Da vam se nikad ne dogodi ovo: “Ti mi nisi nikad znala reći, ili smiješkom ili riječi, da me voliš/ Kao dijete kad se boji mora, samo stojiš u plićaku mokrih nogu/ Ti mi nisi nikad znala reći, bilo kretnjom ili riječi, da me voliš/ Kažu da je klima svemu kriva, da od kiše rastu suze kao rijeke/ Ali ipak prečesto mislim na nas kao na poraz u ratu.” Ludi etno istraživač i Gandalf Cro-pop-rocka, Srđan Sacher je upravo tijekom vještičjeg plesa napisao neke od najsretnijih pjesama svih i svačijih vremena – ali ono šamansko, proročko u njemu, iz nekoga je razloga našlo za shodno ovakvu pjesmu napisati upravo za album koji je bio utihnut i zaboravljen u vihoru stvarne realizacije metafore iz posljednjeg stiha citirane ljupkosti, a nije mu pomogao ni autorov dobrovoljni egzil… Samo što su glasne ljepote našeg svijeta – cvrkut ptica, ljudski glas, padanje kiše, smijeh, indijanski doboši, topovi naših srca, saksofon i dva klavira – ipak snažnije i važnije od neprirodne tišine. Pa ovaj album i nije mogao ostati išta drugo doli jedan od najslađih kultnih bombona naše pop-muzike. A znate li ono kad su ’96 Vještice svirale u Splitu, mislim u disku “Mississippi” na Gripama, što je značilo da koncert neće početi prije najranije 1 sat u noći, i bio je utorak, a nama je škola bila ujutro, i Iku starci nisu bili pustili, ali to njega nije spriječilo jer ipak je živio na prvome katu s kojeg je bilo lako skočiti kroz prozor, a kad se vratio kući pod okriljem mraka i legao u krevet skužio je kako mu madrac nije mekan onoliko koliko ga pamti, zato što ga je otac prokljuvio i čekao spavajući u tome istom krevetu? Sad znate. (GP)

46. Jinx – Pompei: Ljetna ploča katastrofe (1999.)
[159 bodova / 5 glasova]
Ako je ijedna ploča moj madeleine, onda je to “Pompei – ljetna ploča katastrofe”. Dobro, nije da me vraća baš u djetinjstvo, ali svakako budi sjećanja na neko sretnije, ili barem optimističnije vrijeme od ovog današnjeg. S prvim taktom bilo koje pjesme s ovog albuma, momentalno se selim u ’99.-u i vidim se u rent-a-caru kojim se mjesecima, uzduž i poprijeko, vozam po kifli i otvaram urede GONG-a. U zraku je optimizam koji nagoviještava odlazak krivoustog u vječna lovišta, s njim i promjenu iz fašističke diktature u šatro demokraciju, a u CD-playeru novi album Jinxa, koji se sluša na repeat dok se ne popamte svi prokleti stihovi kojima se mogu opisati baš svi odnosi baš svih propalih veza ikada. Stvari se prelijevaju iz jedne u drugu tako mekano kao da je u pitanju jedna neprekinuta pjesma, pa je ovu ploču skoro grijeh ne slušati u komadu. Mislim da sam zavoljela taj album na prvo slušanje, jer dotada nikada nisam čula tako depresivne stihove upakirane u tako veseli i bogati retro pop, pa još s tako moćnim ženskim vokalom kakav je Yayin, barem ne na materinjem jeziku. To je ploča kojom me je Coki kupio, pa mu opraštam što mi i danas prečesto, pri svakom životnom padu, na pamet padne ona fatalistička “možda je najbolje godinama iza nas.” Iako je vjerojatno u pravu. (JS)

(pisali: Mario Đira, Goran Pavlov, Jelena Svilar)

Hej, Slaveni – jeste još živi?

Travanj 18, 2011

Kroz idućih desetak dana, bratstvo i jedinstvo među narodima bivše Jugoslavije živi na novoj adresi – a ta adresa je ve-ve-ve ruralnagorila kom!

Kroz idućih desetak dana, izlistat će se rezultati Gorilinog izbora naj Yu & ex-Yu albuma svih vremena! U izboru je sudjelovalo ljudi kom. 21, a to bi poimence bili: Bilanda Ban, Petra Belc, Zvonimir Bešlić, Saša Čobanov, Gordan Duhaček, Mario Đira, Neven Fitnić, Matija Habijanec, Vedran Harča, Matej Ivušić, Oto Lukša, Josip Maksić, Bojan Mandić, Dino Marelić, Pero Kožul, Tonći Kožul, Petar Panjkota, Goran Pavlov, Goran Pećanac, Ante Raić i Jelena Svilar.

Hvala svima koji su glasali, još veće hvala onima koji su usto i pisali crtice!

Kao i obično, svaki dan će se izlistati po pet albuma (uz nedjeljnu pauzu), a paralelno s time će se svakih par dana izlistavati i albumi koji nisu upali u top 50. Zamolio bih sve koji su glasali da se do kraja izlistavanja suzdrže od spominjanja za što su glasali – na kraju svega će biti zaseban post u kojem ćete moći objaviti svoje liste, ako to želite.

Ako sve pođe po planu – prva tura slijedi danas predvečer. Ratatatira!

Keep The Fire Burning vol. 3

Travanj 18, 2011

http://www.youtube.com/watch?v=2yvNRjUTnUA&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=z8r5wg671q0

…you used to wear, girl, all those hot pants, When you strolled down the hole, all the boys wanted a chance…

FENO-MENO

Travanj 16, 2011

Objavljena mi jubilarna dvadeseta Popfenomenologija 3.0, jupi! U to ime, evo linkova na ‘fenomenologije na Planu B/tportalu s kojima sam najzadovoljniji:

Ke$ha je $uper

Clubbing u tridesetima

Agresivne obožavateljice Justina Biebera

Vratiće se rodeo (Popfenomenologija prije Popfenomenologije!)

A znam ponekad napisati i nešto nevezano za glazbu:

Umjetnost za neznalice

Svijet iza dimne zavjese

Želje za četvrtu sezonu ‘Okusa krvi’


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.