Gorilini naj albumi nultih: #40-#36

by


40. Andrew Bird – Armchair Apocrypha (2007.)
Moguće i najveće iznenađenje koje sam priredio samom sebi ovih dana jest to što sam ovaj album stavio na prvo mjesto liste. Iskreno, ni sam ne znam kako se to desilo. Moguće jednako onako kako mi se taj album dogodio uopće. Kad sam prvi put čuo “Armchair Apocryphu”, svi su već znali barem za “Mysterious Production of Eggs”, ja nisam. Pratim te suvremene medije koji se bave muzikom koja svoje okrilje ima u tzv. indie-segmentu glazbene industrije, ali ipak nekako sporadično. Promakne mi mnogo toga, ali ne mogu reći da mi to stvara prevelike neuroze. Pa mi se nekako i taj album prišuljao negdje iz prikrajka, gotovo slučajno. I nekako mi se čini da sam već užasno puno toga rekao o Andrewu Birdu, čini mi se da bih mogao citirati samog sebe koliko sam to često radio, ali me ništa od toga ne sprječava da mu se vraćam. Njegovim violinskim, gitarističkim i pijanističkim kolažima, njegovom nonšalantanom zvižduku, njegovoj pomalo kriptičnoj lirici i apokaliptičnim figurama, njegovom gorko-slatkom patosu. I opet mi se čini da se ponavljam, ali i činjenica da mogu parafrazirati samog sebe mi je sasvim dovoljan podsjetnik na to zašto toliko volim osluškivati. (VM)

39. Grandaddy – The Sophtware Slump (2000.)

Na wikipediji piše da je ovo konceptualni album o problemima moderne tehnologije u današnjem svijetu, ali za mene je ovo samo 11 lijepih, lagano sjetnih pjesama petorice slackera iz Kalifornije koji puštaju brade i skejtaju, tu i tamo napišu par pjesama, popuše nešto cracka i pojebu te neke cure koje se pale na osjećajne depresivne tipove jer uostalom šta drugo možeš raditi u tamo nekoj američkoj vukojebini. Jebiga, da nisu ružni mogli su biti američki Radiohead. (AA)


38. Marah – Kids in Philly (2000.)
Wim Wenders je jednom izjavio nešto u stilu da nam je Amerika svima pojela podsvijest. Ne sjećam se detalja te izjave, niti značenjskih nijansi, nisam siguran niti je li kontekst ukazivao na njegovo pozitivno ili negativno vrednovanje naznačene procjene – sjećam se samo kako sam se s njime složio. U godinama koje su mi otad prohujale do ovoga krasnoga sunčanoga nedjeljnog jutra mnoge su se stvari u mome životu promijenile, ali ta se opsjednutost američkom mitologijom, odnosno američkim mitologijama, samo učvrstila, postala bolna, prijeti do rasprsnuća. Mnogi su, poput mene, iz romantičnih filmova preuzeli želju višetjedne vožnje od mora do svjetlucavog mora, maštanje o upoznavanju sebe upoznavanjem države toliko prostrane da se proteže kroz nekoliko vremenskih zona, bezbroj ljudskih sudbina, nešto malo povijesti i mnogo različitih porijekla, od svjetske metropole i najevropskijega grada Novog svijeta do zvjezdane košnice i kišne metropole naše alter-adolescencije. Iako je želja još uvijek velika, obrnuto proporcionalna mogućnosti da na njeno ispunjenje potrošim zalihe s ionako mršavoga tekućeg, realnost koja joj se okrutno smije nije ona zrelog rasuđivanja prava i odgovornosti – nego ona svijesti kako bi se rijetko tko, zapravo gotovo nitko, odlučio podijeliti sa mnom vikend jednoga malenoga konkretnog odvojka. Philly! Da, da, ionako ste uvijek znali da sam peder. Dobra fora, ali ne može mi nitko ništa dok se ljetnoga jutra vucaram vrelim sporednim ulicama ovoga prekrasnoga grada, još malčice omamljen od prošlonoćnog tuluma dobrodošlice, pokušavajući zapamtiti sve što mi pričaju moji vodiči, braća Dave i Serge Bielanko – simpa sam im i zbog zajedničkoga slavenskog porijekla, a Natalija me ionako naučila par riječi poljskoga. Gdje je točno začeta američka demokracija mi se možda kasnije i pomiješa, ali bar u kojem je radio Vince Papale prije negoli je Eaglese odveo do naslova prvaka, s onim predivnim ulazom smještenim na ulični ugao, pamtit ću vječno. Ajmo unutra popit piće i bacit na biljar, džuboks ima sve velike i još više manjih soul-singlova, a skoro će i radijski prijenos bejzbola. Samo zato što sam rođen u Kukijevom gradu dobivam besplatno pivo, olrajt! Gradska vijećnica u kojoj se raspravljalo o pravima homoseksualaca doista je impozantna građevina, ali mojem je arhitektonskom ukusu bliži nezavisni dućan s pločama na dva mala kata, u koji djevojke koje u zlato pretvaraju gotovo svaku ploču koju kupe nikada ne zalaze zato jer a) ploče podatne za pretvaranje u komercijalno zlato u njima naprosto ne mogu naći, i b) ploče koje prodaju postariji vlasnik-kuler i njegov nadobudni šegrt već jesu zlato same po sebi. Kupujem Sama Cookea, Jackieja Wilsona i The O’Jays, koji će svoju premijernu vrtnju doživjeti koji sat kasnije, stapajući se s predvečernjim povjetarcem u ležernu pozadinu roštiljanja u vrtu i pripremanja za još jedan tulum. Čujem, međutim, da su večeras u gradu Sunsi, što me odmah napali, tako da šetnja uz prazno školsko igralište uz koje je Boss snimio onaj nezaboravni spot završava i kojom partijom basketa. To je umor kakav volim, vidiš da je dobro što nismo išli busom. U ovome mi ritmu prolijeće par dana, i bliži se trenutak za povratak. Mama me ne voli vidjeti neobrijanog, pa, eto, lijepo je mamu razveseliti, pogotovo kada se za to ne moraš posebno potruditi; skočit ću do brijačnice, one prave, u čijem se stražnjem uredu rukovodi sudbinom kvarta. Brijač se ispričava, bi li mi možda smetalo malo muzike? Ne bi, nikako i nikada. Evo pustit ću ti Marah, to su naši momci, sjećam ih se još otkako su bili klinci koji su visili u bratovoj piceriji, mi smo im pričali razne priče, čak i one kojih se nerado sjećamo: “Fables tell of men who fell with swords dangling from their chest/ The old guys down at the taproom swear the Japs could kill you best/ But late at night I could still hear the cries of three black guys I seen take it in the face/ I think about them sweet Motown girls they left behind and the assholes that took their place.” Znam o čemu pričaš, majstore… (GP)

37. TBF – Maxon Universal (2004.)
Zajebite samozvane društvene kritičare, zbirke novinskih kolumni i eseja, političke memoare istrošenih njuški iz Sabora: kad iduće generacije budu istraživale hrvatsko društvo 2000-tih, ovaj album će im biti najbolja polazišna točka. Soundtrack hrvatske tranzicije, od ratno-državotvornih iluzija do današnjih liberalno-kapitalističkih paradigmi i njihovih posljedica, nakrcan zdravorazumskim bijesom i dišpetom. Svako tko nakon ovog albuma i dalje jadikuje za Branimirom Štulićem i novim valom kao vrhuncem hrvatske pop-poetike zaslužuje progrgljati koji gutljaj kiseline iz akumulatora. (NF)


36. Do Make Say Think – Goodbye Enemy Airship the Landlord Is Dead (2000.)
U pijano-napušenoj epifaniji usred tulumarenja s članovima DMST-a shvatio sam da sam nepovratno izliječen od post-rocka – svih onih Godspeedova, Mogwaija ili nedajbože Explosionsa. “You sons of bitches are so much better”, otelo mi se, a James je s luđačkim ili pravedničkim osmijehom zaurlao: “I knoooow, man, I know!” Znam da spominjanje poznanstva s polupoznatim kanadskim bendom nije nešto baš cool ili hip u bilo kojem kontekstu, ali takva adrenalinska samouvjerenost kao u njegovom odgovoru točno je ono što moje omiljene Kanađane baca iznad i izvan svih žanrovski srodnih hermetičnih, melankoličnih tričarija u kojima gitare bivaju prvo temeljito izmrcvarene, a onda bestijalano izmasakrirane i spaljene na lomači distorzije. Njihove herojske epopeje, snimane noćima u nekakvoj seoskoj štali nadomak Toronta, šutiraju neku puno ozbiljniju guzicu: ne idu u smjeru dekonstrukcije nego baš obrnuto, i ne goni ih Thanatos, nego oslobađajući, free-flowing Eros. Kada su na koncertu u KSET-u DMST na bis najavili “Happy Anti-Fascist Day, The Landlord Is Dead” (bio je Dan antifašističke borbe), tamo negdje na mjestu koje na studijskom snimku inače dolazi oko 3:10 dogodio se nevjerojatno transcendentni moment. Na dvije ili tri sekunde instrumenti su posve utihnuli, ugašena su svjetla i sve je nekako ostalo visjeti u zraku – klub je bio dupkom pun, ali zavladala je apsolutna tišina – da bi se odmah nakon toga stuštilo u olujni krešendo, izazvavši vrisku i erupciju oduševljenja kao kad na osobito važnoj utakmici padne gol. Pa majku vam jebem, braćo, imate prokleti klasik. (AH)

(pisali: Vatroslav Miloš, Andrej Arnerić, Goran Pavlov, Neven Fitnić, Aleksandar Holiga)

About these ads

33 Odgovora to “Gorilini naj albumi nultih: #40-#36”

  1. tonći Says:

    40. Andrew Bird – Armchair Apocrypha – 213 bodova/4 glasa/jedno prvo mjesto
    39. Grandaddy – The Sophtware Slump – 213 bodova/6 glasova
    38. Marah – Kids in Philly – 214 bodova/3 glasa <–najviše plasiran album s tri glasa
    37. TBF – Maxon universal – 218 bodova/4 glasa
    36. Do Make Say Think – Goodbye Enemy Airship the Landlord Is Dead – 219 bodova/5 glasova

  2. bb Says:

    Ovaj tekst o Marah me vabi da ih napokon poslušam. Svaka čast, Gogo! Amerika je Amerika, jebeš ga.

  3. oto Says:

    Jako fin tekst o DMST, samo bih dodao da im (inače solidan) koncert u KSET-u blijedi pored ranijeg nastupa u Močvari. E to je bilo fakin otkrivenje!

    A i Gesundheit su jebali majku :D

  4. tomislav Says:

    ja se ne sjećam gašenja svjetala :(

    ili je AHovo pijano-napušeno epifaniranje krenulo puno ranije ;))

  5. Gogo Says:

    E da, koliki god roker bio, što je potvrdio sjajnim odabirom ranijih fotki, Tonći naprosto ne može smisliti Marah! Prva pogrešna fotka, majstore! Ova je iz faze Angels Of Destruction! albuma, ali nije ti za zamjeriti jer se po netu neke iz Kids In Philly faze baš i ne mogu naći, a kako je i bend sam promijenio 9 većih i još koju manju postava, potraga je otežana. Al fotka je dobra, šta jest jest.

    I da ne zaboravim, ljut sam na ljude koji su glasali za Marah, ali za druge albume – mogli smo ih dić u top 25!

  6. bojan Says:

    a da, koncet u Mocvari je ipak bio opusteniji i daleko bolji.

  7. tb Says:

    i daleko neposjećeniji :D

  8. bojan Says:

    nije bilo vise od 50-60 ljudi. meni je u ksetu ostao u pamcenju jer sam kupio DMST ploce.

  9. petru Says:

    ako će tbf nekom bit polazišna točka za istraživanje bilo čega jao njoj/emu. njihova politička pronicljivost je ravna onoj davora butkovića a sav jad njihova “zdravorazumskog gnjeva” vidi se u jugonostalgičnoj a da se sažet u otprilike: prije je bilo bolje.

  10. tb Says:

    @bojan: možda na početku, pred kraj koncerta, ako me sjećanje ne vara, je bilo možda 10ak ljudi pred stejdžom. no, nebitno, tad me nisu nešto bili rasturili, ali album kasnije zato jest.

  11. bojan Says:

    pa da. na Maxonu se vise radi o angaziranom populizmu nego o lansiranom odjebu sto je ok jer su prosjecni konzumenti zabave/glazbe poceli slusati TBF za koje su ‘Uskladimo toplomjere’ i ‘Ping Pong’ ipak bili too much, a “soundtrack hrvatske tranzicije” su vec odradili Hladno Pivo na prva tri albuma. samo jedan banalan stih, kojeg svi znaju.

    nema vise nase birtije
    tu je jos jedan vrlo vrijedan
    mramorni WC

  12. bojan Says:

    too much se odnosi na konzumente, a ne na TBF.

  13. bojan Says:

    Ping Pong i Toplomjeri su ipak puno ozbiljniji i jebeniji albumi.

  14. holiga Says:

    za TBF ovo što kaže Bojan – fala Bogu, skroz si u pravu.

    A na DMST u Močvari nisam bio, jer me nije bilo u Zagrebu. Znam da su Galax 54 tad svirali s njima, u ono doba smo (kukuriku street) bili kakti “scena” s njima i sigurno bih inače barem zbog njih došao. album DMST sam čuo neposredno poslije. epifaniranje je došlo nekoliko puta poslije, ali ovo koje spominjem nakon jednog od onih Gesundheita – možda kad je bilo ono double-bill zlo s Daelekom…
    prvi put kad su Gesundheit dolazili došao sam na koncert s nekim likom iz Toronta kojeg sam dan prije upoznao u Mami i koji nije imao pojma o tom koncertu, ali je tvrdio da je svojevremeno bio u bendu :-) onda se ispostavilo da čovjek ne laže, nego su stvarno frendovi od malena i idući put je nastupao s njima…
    i kad sam već kod anegdota… triput u životu sam bio u Purgeraju: prva dva puta s Gesundheitom i oba puta smo bili izbačeni iz kluba (!) zbog nedoličnog ponašanja i umalo popušili batina od nekih seljačina. Treći put sam nastupao s Marshmallows, tad nas nitko nije htio tuć ili izbacivat, barem koliko pamtim…

  15. Gogo Says:

    Dajte ljudi, pa Toplomjeri su potpuno bezveze, tri dobre pjesme i tlaka ostatka.

  16. Tonći Says:

    slažem se da je “Maxon Universal” tekstualno uglavnom banalna početnica antikonzumerizma, ali mi je muzički – i iznenadilo me kad sam to skužio prije nekoliko godina – vjerojatno i njihov najdraži album!

  17. Gogo Says:

    Osobno mislim da se nikada tekstualno Antić nije vratio razini Ping ponga, ne zbog promjene/zadržavanja tema, nego mi je velika većina kasnijih radova odavala dojam da u cijeloj spiki nema nikakvog emocionalnog uloga. Bilo je sjajnih pjesama, dapače, ali… Toplomjeri štekaju baš zato što glazbeno se uopće ne kuži koji je to kurac, nitko se na njemu ne snalazi, Likvi ga je prekrcao svim i svačim i uglavnom ništa nije moćno – imaš fini Odjeb je lansiran i dramu Sve se vraća sve se plaća i to je to. Ostalo je konfuzni bosanski lonac. Meni je još u tom smislu Tutnplok i bolji od Maxona, jer mi se čini kako su tek pišući pjesme s njega skužili kako ih stvarat od starta u formi živog benda. Ranije su pjesme stvaranje klasičnim hip hop jezikom (samo neobičnih izvora) malo smotano kalemili na zvuk benda.

  18. bojan Says:

    “Toplomjeri štekaju baš zato što glazbeno se uopće ne kuži koji je to kurac”
    što i jest njegova glazbena vrijednost. :-)

  19. bojan Says:

    btw, kako je zavrsio basket na skolskom igralistu?

  20. bojan Says:

    evo dance punk projekt dolazi na Jarun.

    “T-Mobile INmusic festival objavio je prvo veliko ime koje će nastupiti na ovoljetnom izdanju festivala – riječ je o njujorškom dance punk projektu LCD Soundsystem”

  21. McGee Says:

    Gogo, ne bi ovo nikad napravio da ti meni stalno ne radiš isto (pod tim mislim na ispravke netočnih navoda – na čemu postanem zahvalan, odmah čim me prođe ljutnja što me netko podsjeti da nisam savršen), ali, jebo te Disney, jel ti Elizabeth Banks toliko pomutila razum, ili su za sve krivi Marah? Invincible je jedan od bolji sportskih filmova, dijelom i zato što se držao činjenica koje govore da je Papale bio simbol ponovnog uzleta Eaglesa, nakon godina tavorenja na dnu poslije zlatnih 60-ih godina kluba. Ali Papale ne samo da nije osvojio naslov, nisu ga ni Eaglesi ni tada ni poslije. Jadni Papale, koji je vrlo brzo zbog ozljeda prekinuo karijeru, nije čak ni igrao u Superbowlu koji su izgubili 1981, nekih 5 godina nakon događanja u filmu. Filmu koji si ti vidio na svoj način (iz čega ne znam što da zaključim – da je film uspio? ili nije? ili si ti manijak koji bi snimao gore limunade od Disneya?). I samo da znaš, pederčino stara, da bi ja skrenuo s tobom put Philly. Jebiga, nema još puno gradova koji imaju po ekipu u sva 4 pro sporta.

  22. zoran Says:

    Daj ne jebite, Maxon Universal je jedan od najboljih ljetnih albuma ikad, a Ping Pong i Toplomjeri nisu ništa od najboljih ikad, onu pilanu od zadnjeg albuma da ne spominjem.

  23. Draž Says:

    DMST u Močvari mi bio jedan od prvih ozbiljnih koncerata u zg. onaj u ksetu ne pamtim po pločama, već po nesnosnoj vrućini… jel to bilo onda?

    to je ta spoznaja. riješiti se post-rocka: ‘da sam nepovratno izliječen od post-rocka – svih onih Godspeedova, Mogwaija ili nedajbože Explosionsa’

    to mi se okreće u glavi već predugo, a mislim da potvrdu mogu skoro uvijek dobiti na koncertima kao što će biti onaj sutra – Mono.

    volio sam i drago mi se sjetiti silnim mogwai i explosions albuma, ali DMST me uvijek natjeraju da im se potpuno posvetim. od početka su bili izvan tog klasičnoga post rok đira.

    meni i novi rastura. kada krene ona prva ‘Do’ kao da mi neko lagano struju pušta kroz tijelo. majstori su i kada ne ciljaju visoko.

  24. holiga Says:

    meni je “winter hymn country hymn…” također fantastičan i rastura. novi bi bio sjajan – ‘do’ stvarno i jest – da je malo ambiciozniji.

    eto, nisam znao da osim ramljaka i mene ima još takvih poklonika benda koji će ga uvrstit na listu najboljih desetljeća. osjećam se gotovo kao da je meni osobno netko dao priznanje :-)

    a mono uopće neću ni gledati. bio sam prvi put. ta dinamika – od jedva čujnog plinkanja do brutalnih eksplozija gitarske buke, pa onda kad se čini da ne može više glasnije i žešće, onda se još par distorzija popali – mi je totalno missing the point ne samo post rocka, nego i muzike općenito.

  25. tb Says:

    otprilike tako i ja doživljavam mono. fulavanje fudbala, iako su znali na pokojem albumu tu i tamo ubost ono *nešto*.
    ovaj zadnji, uh, nije mi ni tako loš. o koncertu još dvojim.

    inače, razmišljao sam staviti čak i DMSTove ‘himne’, ali zašto na kraju nisam, ne znam. odličan album, čak mi je možda zericu i bolji od ‘landlorda’.
    ona prva stvar na ‘himnama’, početak me uvijek podsjećao na nekakvog ogromnog, zadihanog hrčka. :D

  26. bojan Says:

    moguce da je bila vrucina u KSETu. Kako god, ali mene je DMST tada (u Mocvari vise, u KSETu manje) razvalio, samo sto sam kasnije cuo jos vise muzike koja me razvalila pa mi DMST nisu vise tako dobri.

    Evo sto mi je na pitanje ‘osjecate li se post rock bandom’ odgovorio John McEntire.

    Mi uopce ne prepoznajemo taj termin niti smo ikada imali dodirne tocke s njim. Nemamo pojma sto je to post rock. Uvijek nas je zbunjivala nasa identifikacija s post rockom i mislim kako glazbena kritika inzistira na tom izrazu jer tako sebi stvara reputaciju pokusavajuci stvoriti zanr koji uopce ni ne postoji. Mi smo rock’n’roll bend.

  27. Gogo Says:

    Jebiga McGee, sad će ispast da se izvlačim, ali to je stvarno bilo namjerno – mislim, film sam gleda prije pet godina ili kad već i sjajan mi je. Čim sam ovo napisa sam skužija da to moram provjerit, jer mi se ipak činilo kako nisu osvojili naslov, ali mi je onda i to bilo glupo, jer je u ovome kontekstu mita još i bolje falit. Jer onaj osjećaj na kraju filma kad on zabija onaj touchdown – pa ako to nije ekvivalent naslovu prvaka onda ja ne znam što je.

  28. finalni Says:

    Većina post-rock bendova se ne identificira s tim žanrom, na http://rateyourmusic.com/list/ukelucas/post_rock_is_stupid_/ ima popis citata raznih bendova (Mogwai, Explosions in the Sky, Silver Mt. Zion, Cul de Sac..) koji se odriču tog naziva :D

    Nebitno, svima je jasno da ne postoji neki baš post-rock pokret pa ni “scena”, pomaže nam da si preporučujemo dobru glazbu :D
    A stvarno je ima mnogo gurnute u tu ladicu..

    DMST tek odnedavno slušam, ni blizu top desetljeća, al dobri su i rado bi ih vidio uživo, onomad nisam još ni išo na koncerte :/
    Čini mi se da je u Zagreb početkom nultih došo ama baš svaki dobar post-rock bend, blago vama starijima :D
    Dobar tekst.
    Nego, nešto je puno bendova koji su bili u Zagrebu na listi :o

    Većina kritika na Mono stoji al nadam se da će uživo to dobro zvučat, ima onih koji ih isto baš ne vole previše al vele da su uživo super, tipa http://www.tinymixtapes.com/music-review/mono-one-step-more-and-you-die

  29. Gogo Says:

    Ovo s post-rockom i odricanjem od imena od strane praktikanata me podsjetilo da mi to najviše ide na kurac. Ne sam post-rock, nego taj žar kojim se bendovi trse objasniti kako se njih ipak ne može svesti u okvire i bla bla i kurac. Pa jebemu mater, ako će ljudi imat jasnu sliku kako okvirno zvučiš onda spadaš u taj žanr. Ne mislim sad ulazit u nijanse razlika DMST ili GYBE ili Mogwai, ali daj nemojte mi pričet kako se ne znam kako razlikuju. Mislim razlikuju se i Marah od DBT, i to masu, ali kad kažeš americana za oboje, odmah znaš kako otprilike zvuče, što ti kasnije slušanje i potvrdi. Živjela potreba za uladičavanjem!

    Plus, hiljade su puta bolji bendovi koji se stvarno mogu opisati jednom rječju ili jednom logičnom kovanicom, nego oni koji su eklektični, pa ima svega, pa se prelaze granice žanrova i bla bla.

  30. holiga Says:

    meni je John McEntire u interviewu rekao potpuno istu stvar na slično pitanje. Mogwai – u interviewu iz kojeg mi je NME citirao Barryjevu izjavu “please destroy those bastards” za utakmicu Cro-Eng na Euru 2004 nakon čega je nastala mini-afera a Mogwai nakon toga valjda jedini put nakon “Blur: Are Shite” završili u tabloidima kao “veleizdajnici” – samo su šeretski ponovili staru dosjetku: “post rock means us getting pissed after rocking”. Pokušao sam i Godspeedu postavit istu pitanje, ali Efrim Menuck me ljutito odjebao nakon što mu je jedan moj frend došao poslije koncerta, stavio ruku na rame i rekao: “It was great, man. All heart and no brains”…

    Ali odgovor DMST-a na pitanje o terminu post rock je najjači i potpuno in line s onime što sam napisao o njihovom stavu. Odgovara Justin Small, ovaj tetovirani žgoljo sa slike:

    “That would mean music that comes after rock in some sense, but there’s nothing after the kind of rock we play, and there’s no “post” about it, either.”

  31. bojan Says:

    i”z kojeg mi je NME citirao Barryjevu izjavu “please destroy those bastards” – klasik. :-)

  32. bojan Says:

    da je nekoga stvarno briga oko ladicarenja, indie rock ne bi postojao jer koja je uopce svrha indie rocka u danasnje vrijeme osim da se tim terminom oznacuju izvodjaci koji zvuce kao indie rock bandovi iz proslosti.

  33. uberVU - social comments Says:

    Social comments and analytics for this post…

    This post was mentioned on Twitter by potlista: Gorilini naj albumi nultih: #40-#36 http://ruralnagorila.wordpress.com/2010/02/22/gorilini-naj-albumi-nultih-40-36/

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: