Arhiv za 30. Studeni 2009.

Lovebirds – Run

Studeni 30, 2009

Pretpostavljam da to nije bila autorova namjera (pošto je dotični inače više disco via deep-house negoli disco via disco-house) (uzbudljive opaske u zagradama 4 U!), ali ovo je tribute to rani Braxe & Falke par ekselans. I neka je! Posvete kasnima Braxe & Falke ionako već mimo svake humane potrebe pokrivaju sami Braxe & Falke, pri čemu me posebice zapanjuje kako sramotno bezidejni i beživotni štanceraj ovog potonjeg i dalje nailazi na izdašne bukkake od strane desetaka (ako ne i stotina) kužerskih blogova. Tja, preostaje jedino da se ti blogeri i ja složimo oko toga da se ne možemo složiti, posebno ne oko mog mišljenja da su ti blogeri, brate, u debeloj kurčini!!! :P (Šta, pa valjda sam s time koliko sam inače nemilosrdno tolerantan zaradio pravo da barem jednom godišnje mogu za promjenu bespotrebno vrijeđati ljude s drugačijim ukusom!)

Alicia Keys – Try Sleeping with a Broken Heart

Studeni 29, 2009

Ponekad mi ide na živce, ponekad ne, takav odnos s njom koliko sam primijetio imaju i mnogi drugi, a pošto je zahvaljujući “Empire State of Mind” ovo jedan od onih trenutaka u povijesti kad se većina kul mačora vjerojatno ipak može složiti da je svijet s Alicijom Keys možda čak i bolje mjesto od svijeta bez Alicije Keys… mislim da bi se moglo iznaći dovoljno dobre volje da obratite pažnju na njen novi singl! Mada se ne morate nužno ni truditi, jer stvar je instantni evergreen i bit ću iskreno zabezeknut ako u roku od mjesec-dva ne bude jedna od najpopularnijih pjesama na planeti, pa brijem da ćete je čuti i ovako i onako… ali zaozbač: bombetina samo takva. Otpor je uzaludan, pa stoga nemojte gubiti vrijeme nego lijepo odmah dignite upaljače u zrak, i mašite s njima kao da vas nije briga!

Colbie Caillat – Fallin’ for You

Studeni 28, 2009

… A ono što je Schiller za Depeche Mode, to je i Colbie Caillat za, recimo, Fleetwood Mac. Ono, netko tko zvuči kao da je čuo samo par najvećih hitova FM na FM i pritom pomislio: “Eh, dobro je to, jako dobro, da, ali… hm, ne znam baš, i dalje mi to sve zvuči nekako previše… OPASNO?” No opet, volio bih vidjeti tko je tolika faca da može iskreno priznati da si baš nikad nije dopustio da mu se srcu prikrade pokoja od tih nepokolebljivo radiofoničnih trominutnih mama-friendly dekica! U tom je žanru jako tanka granica između ugodne šalice toplog kakaa i šalice tople pišaline, toliko tanka da se oko okusa često ne mogu složiti ni ljudi s manje-više identično baždarenim nepcima – tako da ne mogu zamjeriti nikome ako bi ovom prilikom najradije izlio sadržaj šalice u sudoper. Ali ej, pa stanite ljudi, nemojte to raditi, dajte meni!!! Meni je ovo baš toplo i fino.

RETRO PETAK: Schiller feat. Colbie Caillat – You (2008)

Studeni 27, 2009

Tko god da je proveo izvjestan dio mladosti uz Vivu, sigurno je u mnogo navrata naletio na nešto od Schillera. I pretpostavljam da nisam jedini kojeg je pojavljivanje tog imena na ekranu svaki put refleksno nagnalo na mahnito posezanje za daljinskim! Stvarno nisam nikad kužio poantu tog tipa: njegove new age naricaljke uvijek su mi zvučale kao neka n-ta, krajnje izbljedjela li-la-fotokopija Depeche Modea, “rasterećenih” od mraka, emotivne dubine, epskog zamaha, pamtljivih melodija i, ukratko, ičega po čemu su ikada bili iole zanimljivi i slušljivi. Tako da bih bio mirne duše preskočio i ovu da nisam detektirao prisustvo Colbie Caillat, što mi je nasreću zadržalo pažnju dovoljno dugo da skužim – u jebote, pa ova je dobra, vidi ti to!!! Refren je jedan od onih uz koje mi dođe da padnem na koljena U SLOW MOTIONU i ridam suze pokajničke ekstaze (TAKOĐER U SLOW MOTIONU), i mada nisam stopostotno siguran odakle me spopadnu takve pavlovljevske vizije, mogu reći da je dobro od spota što taj moj moment Isposništva by Calvin Klein smješta na plažu (jer pijesak je lakši za koljena od, recimo, asfalta. Ili lave).

Lucero – 1372 Overton Park

Studeni 27, 2009

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/235-lucero/403-lucero-1372-overton-park.html

Ruud Mover feat. Miss Amberlie – Love Shock (Davey Boy & Nicky G Remix)

Studeni 26, 2009

Old skool bassline, onaj što je puno bliži sjevernoengleskom kontinuumu brzog skakutavog dancea (Scouse house, happy hardcore i slično) nego, ono, hardcore kontinuumu! Takav bassline često barata dvosjeklim ADD-mačem, a ovdje uredno paraju obje oštrice. Pa tako s jedne strane nakon četiri minute dobijemo naglo i potpuno nepotrebno prebacivanje na skroz novu, mračnu i nažalost totalno bezveznu bas-liniju… a s one druge, vedrije strane, nalaze se četiri minute šarene parade keči-hvataljki, nakrcanih s tako manijakalnom darežljivošću da čovjek ne stigne reći ni «hvala» a već bude dec-ol-folks.

GORILINA GODIŠNJA GLAZBENA GOZBA ’09: neka gozba otpočne!

Studeni 25, 2009

Pratili ste novu muziku u 2009, našlo se dosta nove muzike iz ’09. koja vam je prirasla srcu, a usto volite i sudjelovati u Gorilinim izazovima? Ako je odgovor potvrdan – e onda se radujte, Gorile, jer je taman vrijeme za najdugovječniji i najpopularniji Gorilin izazov!!!!! Standardna pravila: odaberete dvadeset (brojkom: 20) najdražih vam stvari iz ’09. (i prosinca ’08.) u mp3-obličju, pazeći pritom da nijedan izvođač ne bude zastupljen s više od jedne stvari (ako je posrijedi remiks koji je bitno drugačiji od izvorne verzije te je stilski puno bliži onome što dotični remikser inače radi, onda je u tom slučaju remikser = “izvođač”.) U obzir dolazi sve što je premijerno ugledalo svjetlo dana tokom 2009. (i prosinca 2008.): od singlova, ne-singlova, remiksa i mashupova pa sve do live snimki, demo verzija i neslužbenih studijskih leakova. SVE!!! Broje se i stvari s prošlogodišnjih albuma koje su postale singlovi ove godine, pod uvjetom da ste ih po prvi put čuli ili istinski zavoljeli tek ove godine.

Prijave za GGGG09 se primaju zaključno s čevrtkom 10. prosinca, a prijavljujete se tako da ostavite svoju e-mail adresu u komentarima ovog posta (i možete pritom umjesto @ u adresi staviti, recimo, XX kako bi izbjegli harvestiranje i spemanje od strane kojekakvih botova i štatijaznam) (i stvarno, molim vas dajte adrese, ma koliko se dobro znali i sve – to mi osjetno olakšava organizaciju!). Slijedeći korak: nakon što ste konačno probrali tih dvadeset stvari, smjestite ih u jedan folder, zipirate (ili rarirate) taj folder, i zatim ga aploudate na vaš omiljeni upload-servis najkasnije do ponedjeljka 14.12. Potom šaljete meni link na djevojkeXXyahoo.com (ali stavite jedno majmunče umjesto dva iksa, jelte), a ja to sve zapržim na identične DVD-e koje dijelim na grupnom nalaženju zacrtanom za nedjelju 20.12. Naravno, nalaženje se – ovisno o daljnjem dogovoru – može pomaknuti za dan ili dva ranije. Još naravnije, GGGG09 je otvoren i za ljude koji ne žive u Zagrebu, kojima DVD šaljem poštom.

P.S. Kako biste mi olakšali slaganje rezimea GGGG09, zamolio bih vas da u folder još tutnete i .txt ili .doc s popisom stvari na vašoj kompilaciji, bez numeriranja i po principu X – Y, pri čemu je “X” ime izvođača, “-” povlaka, a “Y” ime stvari.

P.P.S. Ako nešto nije jasno – vi pitajte, a ja odgovaram :)

Bellatrax feat. Tina Cousins – Can’t Hold Back

Studeni 25, 2009

Kad su već Hed Kandi i progressive tako dobar par, kako je onda moguće da ih se tako rijetko sreće zajedno u akciji? Bilo mi je savršeno jasno da se ta misterija može razriješiti jedino uz rigoroznu primjenu strogo znanstvenih metoda, pa sam se u to ime – konzultirao s prvim “love calculatorom” na koji sam naletio preko googlea.

“Dr. Love thinks a relationship might work out between Hed Kandi and progressive, but the chance is very small. A successful relationship is possible, but you both have to work on it. Do not sit back and think that it will all work out fine, because it might not be working out the way you wanted it to. Spend as much time with each other as possible. Again, the chance of this relationship working out is very small, so even when you do work hard on it, it still might not work out.”

Da mi je samo znati tko je tom “dr.” Loveu dao diplomu! Tip je pun govana, fakat nema pojma o čemu priča.

Pjesme sudnjeg dana 2

Studeni 25, 2009

Dvojku u naslovu vidite iz jednostavnog razloga što sam isti, samo bez nje, već jednom bio iskoristio – prije dvije i pol godine, u tekstu o prvome zagrebačkom koncertu hellbilly misionara Woven Hand. Osim kao zgodna dosjetka i pomoć u bijegu od titule ljenjivca, naslov bi mi morao dobro doći i kao ilustracija vječnosti, odnosno nemogućnosti završavanja bitke koju David Eugene Edwards svojim pjesmama i u njima vodi već petnaestak godina. U njegovu se svijetu ništa ne mijenja, i upravo se zato s time ne valja pomiriti, a uzaludnost borbe ne smije biti opravdanje za izlaz, nego samo imperativ nastavka. U tom smislu, slobodno mogu nastaviti potkradati sam sebe, citiranjem prvog odlomka najavljenoga starog teksta. Sebe ne citiram zato što mislim da nitko drugi o Edwardsu i njegovim bendovima nije pisao bolje (ima li netko da je uopće pisao lošije?) (naravno da ima!), nego zato što mi monumentalnost njegova pristupa glazbi ne pruža nekoliko različitih dojmova. Meni je uvijek kada ga slušam isti, stoga:

…David Eugene Edwards se stalno boji. Ne tako ili toliko da ne može svakodnevno normalno funkcionirati, ali i tako i toliko da se to u svakom trenutku osjeti, a strah čini još opipljivijim i više uznemirujućim činjenica da je na njemu najlakše primijetiti kako nije nikakav strašljivac, nego čovjek kojeg malo što ovozemaljsko, ako išta, može izbaciti iz tračnica. Ali David se boji boga, odnosno Boga, jer zna kako ga nikada neće uspjeti zadovoljiti. Zna kako je grešan, u dobroj mjeri zbog đavoljega zanata kojim se bavi, ali zna i kako svoje grijehe ne može iskupiti ničim drugim nego pravilnim korištenjem tog zanata. Krug je već toliko puta prijeđen da David iz njega ni ne pokušava izaći, što zbog straha, ali i poštovanja ne bi napravio i da se odjednom nađe u poziciji da to smije probati bez ikakvih posljedica po sebe. Tako da David uz pomoć najhrabrijih, ili onih koji više nemaju što izgubiti, svira dalje i dalje, pjesmama kroteći sve mračne misli koje mu se vrzmaju glavom, znajući kako je bolje da ih utjelovi gitarom, mandolinom (ili kako se već točno zove taj instrument iznimno nalik mandolini, ali duljeg vrata) i melodijom, nego da ih pusti da se uz pomoć onoga čije se ime ne spominje nekako prebace u naš svijet i naprave nepopravljivu štetu. Pjesmama, David se nada, uspjet će da mu grijesi ostanu takvi da se naposljetku ipak mogu iskupiti. Ali istovremeno zna i kako su misli same dovoljne da se Bogu zamjeriš, te da je upravo medij kojime komunicira s njim i sa svijetom onaj koji je neoprostiv, iako se u Davidovoj glazbi samo za pomagala mogu reći kako pripadaju rock’n’rollu, sve ostalo dolazi iz nekih mnogo ranijih, ispravnih, kreposnih vremena. Zbog svega toga, kada se David na kraju svake sesije zahvali i publici i Bogu, gledajući poviše sebe i klanjajući se, možda čini pravedničko djelo, ali ga možda i vrijeđa, a možda i jedno i drugo zajedno. Koje od toga najviše, saznat će kad dođe, još uvijek jako daleko, vrijeme za svođenje računa. Sada više ništa ne može promijeniti, pa mora nastaviti započeto…

Koliko god površnih gluparija u gornjem odlomku vjerojatno bilo, glazba Woven Hand upravo je nevjerojatno podatna za takva priučena kontempliranja o cijeni grešnog života, svakako prikladnija nego da se pjesma po pjesma s koncerta opisuje klasičnim žargonom glazbenih piskarala. Glavna dvorana Teatra &TD, iz koje su i ovom prigodom bile izbačene stolice, bila je apsolutno krcata, što me je prilično začudilo, jer je prošli put bilo barem dvostruko ljudi manje. No, onda sam se sjetio kako Hrvati tradicionalno vole masovno posjećivati suspektne šarlatane s nadimcima poput Meki ili Braco, pa što se onda ne bi pobožno ukazali i na obredu legitimnih mistika? Smanjivši prateći bend s tri dodatna muzičara na dva – a i bubnjar i basist su mi se ovaj put činili kao iskusnije, izbrazdanije face od mladića s prošlog nastupa – Edwards kao da je dobio više slobode u zidanju svojih bučnih Rocky Mountainsa, u koje ovaj put nije uklesao ni jednu jedinu stvar 16 Horsepower. Ajde, nije baš da sam ih očekivao, ali nadoknada je bila briljantna, u vidu obrada Dylanove ‘As I Went Out One Morning’, čiju je unutarnju nelagodu beskrupulozno izvukao na površinu, te na samom kraju i ‘Heart And Soul’ Joy Division, koja mi tek u ovoj izvedbi zvuči zaista pozdravno. Nije ovo glazba koju i kakvu se može slušati svaki dan, bezbrižno i usputno, ali je isto tako glazba od čijeg intenziteta nije ni lako pobjeći. Da termin doom-metal nije već zauzet, kod Woven Hand bi našao lijepo mjesto.

Jack Splash feat. Missy Elliott & Jazmine Sullivan – I Could Have Loved You

Studeni 24, 2009

Ako je suditi po dosad procurenim stvarima, album-prvijenac Jacka Splasha (valjda će se i to dočekat!?) trebao bi začiniti svijet 4×4 R&B-ja s tako prikladnom, ali dosad začudo potpuno zaobiđenom aromom afrofuturizma. Kul! A ako je suditi po “I Could Have Loved You”, izgleda da će se i u budućnosti ekipa čuditi zauzetim ljudima koji izađu u klub sami a da se pritom ne nude “na tržištu” (neke stvari se nikad ne mijenjaju, šta ćeš).

Amy Diamond – So Many Things

Studeni 23, 2009

Spot za debitantski singl Amy Diamond «What’s in It for Me» vidio sam tek nakon nekoliko mjeseci kroz koje sam uživao u pjesmi u čistom audio-obliku, i taj spot je bio totalno… drugačiji od onoga što sam si izgradio u glavi. I k tome još drugačiji na jedan ne baš skroz ugodan način! Naime: jest da sam stvar bio skinuo s jednog mp3 bloga specijaliziranog za švedski pop, na kojem jest pisalo da mala ima 12 godina, i ja to jesam zapamtio, ali je nekako nisam bio vizualizirao kao curicu – ako ništa, onda barem zbog zapanjujuće zrelog engleskog naglaska… a onda sam vidio spot, i nju onako malecku kako se igra u bazenu s drugom djecom, malom djecom, i osjećao sam se kao da…. se petljam u nešto u što se ne bih trebao petljati? (Očito je njena diskografska kuća skužila da nisam jedini kojem bi to moglo predstavljati problem pri hvatanju u koštac s jednim odličnim i generacijski zapravo dosta univerzalnim komadom euro-fejk-reggae-popa, tako da je naknadno snimljen i još jedan, starosno neutralniji spot za istu stvar.) Enivej, to je bilo prije četiri godine, i Amy više nije curica nego tinejdžerka, što znači da je taman u godinama za jedan od nepogrešivo najdivnijih mikro-žanrova popularne glazbe – Motown-schaffel!

Daj taj album!

Studeni 22, 2009

Računam li i Matijin samostalni nastup u The Jazz Clubu, a nego što ću nego ga računati, ove sam godine Marshmallows vidio sada već četiri puta, što nije samo najveći broj viđenih bendovih nastupa po godini, nego ujedno i poduplavanje (ako mi se nešto nije izgubilo iz pamćenja i računa) sveukupnog broja koncerata koje sam im/mu vidio. Glupo je govoriti o nekakvoj novoj ili ponovno pronađenoj strasti prema svirci, mislim kako je prije svega stvar u tome što je Matija konačno uspio sakupiti pouzdanu i kohezivnu ekipu prijatelja, što je onda valjda povećalo i frekvenciju probi i, jebiga, bilo bi glupo da nastavimo svirati najviše za sebe, zar ne? Sinoć su u Spunku Marshmallows svirali bez violinistice Katarine, što se na opet predivan nastup nije ni najmanje odrazilo u kvalitativnom smislu, čemu je pridonijela i orijentacija na energičnije, poletnije pjesme – malo je glupo kod ovakvog benda koristiti pridjev rokerski. Ali gitarsko-indiepoperski svakako smijem! Naravno, to znači i da nismo čuli nekoliko omiljenih i u zadnje set liste uglavljenih snenih balada, ali zašto se i Matija ne bi malo više opustio? Jučerašnju je svirku tako najviše označio glasniji i povremeno kaotičniji zvuk klavijatura – bili su to Marshmallows u ruhu Grandaddyja, kako je to lijepo složio Šipac danas nakon nogometa. Naravno, još se jednom pokazalo kako su iskusni Phil Lynott i James Hetfield s pravom autoritativno tvrdili kako bašamlimbalalibalamda u Viskiju je đavo! Odnosno, đavourgh! U odličnih četrdesetak minuta Matija je ubacio i tri najnovije stvari, koje bi se trebale naći na albumu koji bi se konačno trebao početi snimati idućeg mjeseca. Dvije su mi se svidjele dovoljno, a zadnja ‘The Last Tourist In Town’ me totalno ubila – melankolija je to teške kategorije, ono, čitanje Salingera u listopadu u sablasno praznom Supetru, sa stihovima o tome kako Matija kuha za jedno, a pije za dvoje. Prekrasno i malo zeznuto za emocije, album će biti ubojit.

Prije Marshmallows, u kombinaciji koja je prije prijateljska nego stilski ujednačena, svoj su drugi nastup odradili i The Sons Of A 1000 Fathers (još uvijek nisam načisto kako se ime piše, bajdvej), čiji se Moose Matko Matiji i ekipi na svojoj mandolini bio i pridružio u jednoj pjesmi. Kada sam ih gledao prvi put, njihov mi se potencijal svidio još malo više od tadašnje realnosti, koja mi se bila prilično svidjela. Jučer, svidjeli su mi se malo manje, prvenstveno zato što su set otvorili bluesijim pjesmama, da bi one najbolje i najmelodičnije ostavili za kraj, ali i zato što se pokazalo kako imaju problem pjevača. Prošli sam put bio napisao kako ne kužim prigovaranje vokalu, jer sve to skupa zapravo nije bitno, ali jučer je Žalac u svome deranju nekoliko puta opasno zaplivao. Vjerujem da jedan dio i jest rezultat treme čovjeka koji se tek nedavno latio mikrofona, ali isto se tako ne može zanemariti činjenica kako pjevanje ipak nije za svakoga. Ne mislim da je o tome kod Kurvinih sinova riječ, smatram samo kako bi Žalac – koji, koliko znam, i piše sve autorske, uglavnom jako dobre rock stvari – trebao dodatno razmotriti svoje minuse i plusove, te probati isprofilirati konkretniji i efektniji pjevački glas. The Sons Of A 1000 Fathers si na dopustu iz svojih matičnih bendova stvarno daju oduška, pa su jučer žestoko, udarnički grmjeli, toliko da sam u jednom trenu bio pomislio kako nikada u Spunku nisam čuo glasniju grupu. Svojim pjesmama, od kojih sam neke melodije već zapamtio, opet su pridodali obrade odsvirane na debitantskom nastupu (Neil Young, The Black Keys, Beck), što kod mene uvijek osvaja dodatne poene. Pjesme su tu, zvuk je tu, kul šema je tu, ajmo samo malo sredite taj vokal, može?

Timbaland feat. Keri Hilson – Return the Favor (A4 Latin House Mix)

Studeni 22, 2009

Ah, ponekad stvarno ne postoji ništa bolje od dobrog starog latin housea! I ne kažem “dobrog starog” samo reda radi: što se mene tiče, najbolji latin house je onaj koji je evolucijski zaglavio negdje pri kraju prošlog desetljeća. Neke formule su toliko savršene da mogu jednostavno služiti primjeni i ničemu više, a ovo je Formula 1.

Normal folk

Studeni 21, 2009

Stvarno vučem dalje na rezervi. Ne žalim se, sam sam si kriv; kad sam se već u stanju pet puta tjedno, da navedem samo jedan tip aktivnosti, dva sata znojiti na sportskim terenima, onda je glupo plakati zbog manjka vremena i viška umora. Spominjem sve ovo da bi mi i samom bilo jasnije kako mi se uspjelo desiti da napisani osvrt koncerta Vetiver ne podignem na Gorilu par dana, uz daljnje neprimjećivanje tog propusta. A svakog dana na Gorilu odem barem tri-četiri puta! Kakogod, evo ga sad, u nepromijenjenom obliku. Ne znam je li za, barem meni, neočekivano obilnu posjetu jučerašnjem koncertu grupe Vetiver u polukružnoj dvorani Teatra &TD važnija činjenica što ih se povezuje s nekim koga se povezuje s Natalie Portman, ili Dragaševa preporuka u Jutarnjem, ili je možda stvar u kombinaciji te dvije silnice, ali dosad sam samo jednom doživio da je neki koncert u SC-ovim prostorima bio rasprodan – onaj Howeja Gelba, za koji sam ulaznicu imao, pa sam je bio prodao da bih mogao otići na jedan drugi koncert. Vetiver mi se doista nije činio bendom toga kapaciteta, doživljavao sam ih kao tek još jedno u moru više ili manje kvalitetnih i više ili manje zanimljivih imena bogatog američkog roots undergrounda. Ne postoji ništa što mi se u cijeloj priči ne sviđa, jer što puniji koncerti, to brojniji koncerti, nekako sam uvijek računao. I čak mi je i draže da je krcato na bendu koji mi ne spada u osobni vrh, negoli, recimo, na The Posies. Upravo zbog gore natuknute veze s princem freak folka Devendrom Banhartom, Vetiver sam pomalo i nesvjesno i nepravedno zanemarivao – okej, da budem potpuno iskren, ne sjećam se niti da li sam njihov debi poslušao više od jednog puta, s time da sam sve iduće bio zaobišao. Ta takozvana freak varijanta folka načelno mi ne leži, iako se i ovaj put pokazalo kako generaliziranje u pravilu rađa greške. Jebiga, ipak postoji neka razlika između Currituck Co. ili Six Organs Of Admittance i ovih nesretnih, a zapravo odličnih Vetiver. Jedino f koje oni sviraju nije ono iz freak, nego ono iz folk, iako ni njega ne troše baš previše. Andy Cabic i njegova trupa uživo, a vjerujem da ću se uskoro posvetiti i pravoj provjeri snimljenih materijala, spajaju dvije ponešto različite struje američkog 70′s melodičnog rocka, ali takve koje u njihovoj svirci daju sjajne zajedničke rezultate. Pjesme u kojima Cabic svira akustičnu gitaru ukotvljene su u fini kalifornijski kanjonski kantautorski pop, sa sasvim dovoljno slatkih elemenata countryja i folka. Kad se primi električne, a paralelno s tim se i sjajni basist potpuno razmaše i grooveom ponese cijeli bend, Vetiver se prebacuju na teren elegantnog studijskog popa na tragu Steely Dan. Kao da su Fagen i Becker upali u The Grateful Dead i zajedno se bacili na pisanje pjesama jammingom – tako mi je jučer u najvećoj većini koncerta (par sam puta otišao provjeriti Ćirine akcije) zvučao Vetiver, koji, vrijedi dodati, vješto eliminira sve potencijalne proggy opasnosti gornjeg opisa. Ovo je superslatki američki roots-pop, na čijoj podlozi Cabic, zbog svojega mekoga glasa, često zvuči i kao moj omiljeni Josh Rouse. Jebiga, volim kada mi se predrasude potvrđuju. Ali jednako tako volim i kada mi se predrasuda o lošem bendu pokaže krivom jer bend ispadne super. A ispao je.

OJ Da Juiceman feat. Young Dro – Bags

Studeni 21, 2009

U netom izašlom broju Planu B zdvajam nad time kako južnjački hip hop nikada nije zaživio kod nas, a među mogućim uzrocima takvog stanja stvari ponajviše se osvrćem na neizbježan dojam kako su domaćim headzima tekstovi uglavnom (ponavljam: uglavnom, ne uvijek i ne svaki put!) sporedna stvar u hip hopu, i tvrdim da je stoga njihov doživljaj hip hopa uglavnom sakat u odnosu na doživljaj Amera! Ono što sam pritom u tekstu izostavio – ne zato da bi ispao veća faca, nego jednostavno zato što nisam smatrao to osobito relevantnim za moje argumente a word-count je ionako već bio oho-ho – je to da su i meni tekstovi uglavnom sporedna stvar u hip hopu. Što ne znači da ih uvijek ignoriram, ali evo recimo ovu stvar, iskreno priznajem, slušam samo zbog beata (koji mi evocira noć na praznom ragbi-stadionu, osvijetljenom jedino tisućama dijamanata rasutih po travnjaku).

RETRO PETAK feat. Iz arhive Plana B: Deep Dish – Dreams (Tocadisco Remix) (2005)

Studeni 20, 2009

Nemam pojma da li to Deep Dish nisu mogli dobiti prava za oriđiđi sempl – ili im se stvarno više sviđalo da jednu od najljepših vokalnih dionica u povijesti popularne glazbe umjesto Stevie Nicks otpjeva neka prigluha švraka? Kako god bilo, taj auralni genocid, star evo već tri godine, dosad sam uspješno ignorirao… sve dok u jednom trendi-butiku nisam na razglasu začuo ovaj remiks (i k tome još umiksan u Thin White Dukeov remiks Royksopp!!! Ajme miline).

Šta je je, vokal mi i dalje ide na jetra, ali remiks Tocadisca priziva jednu stihijsku silu koja ne samo da ga nadjačava, nego i uvlači sve oko sebe u kovitlac što seže do portala visoko u olujnim oblacima: ta sila je dijabolično jednostavna gitarska bas-linija od dvije note, a spomenuti portal vodi u, hm, ne znam kako da se drugačije izrazim… SMRT. Kad se u finalnoj dizalici zid buke i distorzije počne uzdizati prema portalu, eksplozija nakupljene energije pod teretom bas-linije djeluje više poput implozije. Bestjelesne krhotine vokala pretvaraju se u komadiće duše što se razlijeću po obzoru događaja, a kako se buka gubi i raspršuje, smrt donosi slatki mir ništavila.

Uglavnom, volio bih da moja eventualna smrt liči na neki jeftini SF-spektakl! (I da ne boli, naravno.)

(izvorno objavljeno u Planu B, rujan 2008.)

P.S. Da sam se išao malo bolje informirati prije nego što sam napisao ovih par odlomaka, saznao bih da je spomenuta “prigluha švraka” ni pet ni šest nego – Stevie Nicks, koja je snimila novi vokal za ovu verziju!! Ehehehe. Koji proser.

Teairra Mari feat. Gucci Mane & Soulja Boy – Sponsor

Studeni 19, 2009

Koji beat, koja stvar! Bog blagoslovio R&B: ta koja druga muzika može na ovako beskrajno zabavan način život sponzoruše predočiti kao nešto ne samo poželjno – nego i kao vrhunac elegancije i stila?

Selena Gomez & The Scene – Crush

Studeni 18, 2009

Dobar dan, i dobro došli u novu epizodu serijala «Suvremeni američki gitarski teen-pop koji Tonća podsjeća na indie-rock koji je slušao u tinejdžerskim danima»! U današnjoj epizodi: ženski stonerski pop-metal na tragu L7… hm… ovaj, mogu ispočetka?

Dobar dan, i dobro došli u novu epizodu serijala «Suvremeni američki gitarski teen-pop koji zvuči otprilike onako kako je Tonći kao tinejdžer htio da zvuči jedna ploča od pop-metal benda koji uopće nije bio popularan, a nije bio ni bogznašto ‘indie’ ako se izuzme to da ga se znalo čuti na 120 Minutes». U današnjoj epizodi: sjećam se kad sam bio kupio jednu ploču od L7, koja promašena investicija! Ali najbolja fora je što sam je bio naručio iz «Iz sve snage» zajedno s prvim CD-om – bez zajebancije – Shed Seven!!! (Također promašena investicija, btw.) Kad sam ženi iz dućana preko telefona rekao što uzimam, ona se nasmijala i rekla nešto u stilu «Aha, tematski paket». Bio sam totalno zbunjen, pa mi je pojasnila: «Mislim, ono, el-sevn, šed-sevn.» A ja na to: «Aaaaa… da, da, kužim, kužim, nisam uopće tako o tome razmišljao!» (Stvarno je istina ono što kažu, da život imitira umjetnost.)

P.S. Među potpisnicima ove pjesme je i Gina Schock iz Go-Go’s!!!

Twank Star feat. T-Pain – Everybody Else

Studeni 17, 2009

Tema je laganje ženskama kako bi ih osvojio/zadržao, i dečki imaju štošta za reći o tome, ali ovaj show ipak ne pripada njima – jer gost na refrenu ne samo da je luzer, nego je i luzer koji se ni ne trudi uvjeriti nikoga u suprotno… Nikoga osim, naravno, nje: «I could be everybody else, or I could be me/ And tell you that I like you and everything I see/ Now, I can take a chance, and be myself/ Naw, I can’t do it ‘cause you like everybody else… so I’ll be everybody else. »

Dobrovoljno strijeljanje

Studeni 17, 2009

Posljednji put kada je svirala u Zagrebu – u KSETu sredinom prošlogodišnjeg svibnja – Toody Cole je raspomamljenoj publici obećala kako će Pierced Arrows do svoje iduće zagrebačke svirke uvježbati još ponešto favorita iz kultnog opusa Dead Moon, kako bi koncert bio još i luđi i publika zadovoljnija. Ako ćemo biti picajzle, obećanje baš i nije ispunila, jer su sinoćnji, ponovno prekrasan, Pierced Arrows koncert u Močvari većinom ispunile pjesme sa ‘Straight To The Heart’, uz tek povremeno provirivanje kakvoga starog hita. Dobro, picajzla mogu i smijem biti, ali isto tako ne mogu ne biti naklonjena i oduševljena picajzla jer su Fred i Toody Cole i udarač Kelly Halliburton sinoć ponovno pokazali kako je od posjedovanja sviračkih vještina u malom prstu još uvijek važnije posjedovanje ljubavi prema rock’n’rollu u srcu. Drugo je, zapravo, uvijek katalizator prvog, što Pierced Arrows unesenom, nabrijanom, razornom svirkom izgleda dokazuju svaki put kada se popnu na pozornicu. Malo si ispao iz ritma, malo je prst odšetao sa žice, malo smo ispali iz tonaliteta – koga briga, kad lebdimo na refrenu ‘Up On A Cloud’ ili izvikujemo ‘Carolineino’ ime toliko glasno da ni slučajno ne može doći do zabune koga dozivamo? Dozivamo rock, veselje, energiju, užitak, zabavu – gotovo sve one sastojke koje je načelno vrlo teško pronaći u spremištima osoba koje su davno i vrijedno ostvarile pravo na beneficiranu mirovinu. Normalno, opet ispadam neuki debil, jer Pierced Arrows tutnje toliko strastveno i neumorno, da je jedino što odaje njihov dugotrajan staž i prisutnost koja seže još u šezdesete prepoznatljiv old-school pristup skladanju pjesama. Nekih stotinjak ljudi – ako ćemo se igrati novinskih izvjestitelja s nogometnih utakmica – ipak su najviše promrdale standardna obrada ‘Mr. Soul’, te Dead Moon himna ’54/40 Or Fight’ kojom je svetkovina i završila. Jednom godišnje stvarno nije previše za gledanje Pierced Arrows.

Malo po malo, mic po mic, upravo se godina dana napunila i od moga posljednjega gledanja The Welcomin’ Committe In Flames, koji su sinoć obavljali funkciju predgrupe, a obavili fantastičan kaos, neočekivan čak i kad je riječ o njima. Možda dio razloga za takav dojam i leži u vremenu prohujalom od zadnje svirke koju sam vidio – inače ih gledam u razmacima od par mjeseci – ali kamikaze iz Odbora su nas dočekale spremnije i agresivnije nego ikad, pa danas više ni najmanje ne dvojim kako im je to bio najbolji koncert koji sam vidio. Nove su pjesme naprosto jače, zaraznije i efikasnije, Kazuko pjeva bolje i razumljivije (mislim, sad kužim da je riječ uglavnom na engleskom jeziku, nije da ujedno razabirem i sve nijanse i sub-značenja tekstova), a energija i ludilo benda nikada nisu bili upitni. Iako je metaforično gorjela tijekom cijele polusatne rawkmalame, gosn Drumsonic je u jednom trenutku svoju činelu i doslovno zapalio – trešijana trenutka bila je neodoljiva. Zajeban bend.


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.