Lady Gaga – Paparazzi (Moto Blanco Radio Edit)

Ima jedna misterija koja me kopka, a evo o čemu je riječ… Dakle, imamo pop-izvođače; pop u najčišćem smislu, tj. muzika koja je ili popularna, ili ozbiljno pretendira biti popularna (oću reći, Animal Collective npr. jesu čisto brojčano popularniji od nebrojenih propalih major label starleta XY, ali za razliku od njih nisu nikad ciljali na što širu publiku). I kad pop-izvođači koji nisu primarno klupski orjentirani za svoj novi singl naruče house remikse, normalno bi bilo za očekivati da će zvrcnuti remiksere što će tom singlu nabaciti plesni 4×4 kroj koji će pasati što većem broju slučajnih namjernika na prosječnom plesnom podiju, jel tako? I dok su recimo američki mega-superstarovi tradicionalno najviše skoncentrirani na matično tržište, pa je sasvim prirodno za nekog poput Beyonce da s house remiksima daruje prije svega gay-dijelove svoje domaće fanovske baze (jer ko drugi uostalom u SAD uopće i šljivi pop-house)… u Europi je s druge strane house sveprisutan i prirodan poput kisika; gay-populacija čini tek mali dio populacije mainstream house clubbinga, i ako recimo ta-i-ta europska pop zvijezda želi sa svojim novim ne-klupskim singlom penetrirati klubove – a ponavljam, pričamo o POP zvijezdama, od kojih bi bilo logično očekivati da teže biti JOŠ popularnije – onda će valjda s house remiksima ciljati ne na ono što se sluša u europskim gej-klubovima, nego ono što se najviše sluša u europskim klubovima općenito, ne?

I naizgled, reklo bi se da postoji takav sistematski pristup: ima cijela jedna mala vojska house-producenata i producentskih timova specijaliziranih za remiksiranje pop-izvođača koji se iznova i iznova vrte po popisima njihovih maksi-singlova (Moto Blanco, Cahill, Jody Den Broeder, Bimbo Jones, Wideboys, Soul Seekerz, Digital Dog, Dave Aude…), i njihovi remiksi su ono što bi netko neupućen sasvim opravdano doživio kao idealan prijevod pop-hita na jezik klubova za mase: melodično, veselo, zadržava sve ono keči iz originala, eventualno uz suptilne dodatke neke vrste edgea i/ili sofistikacije.

Ali evo u čemu je kvaka: to naprosto NIJE ono što danas prolazi na podijima za najšire mase!

Mislim, ne znam, možda je Hrvatska iznimka, možda ja samo imam ograničena iskustva s narodskim house clubbingom u Hrvata (jedan do dva puta na Zrće svakog ljeta, osluškivanje zvukova na Jarunu prilikom šetnje od/do Aquariusa, i… to je to, da), ali čak i kad bacim oko na popise raznoraznih regionalnih MOS-kompilacija, stalno nailazim na isti (post-Toolroom Knights/Swedish House Mafia?) zvuk: nabrijano, minimalistično, puno zujavih rifova, spartanske bas-linije, zapravo sve skupa zvuči dosta rejverski u onom iskonskom big room techno-smislu (mislim na ono kad muzika zvuči znojno-drogeraški pa čak i ako na nju skaču tek fino namirisani momci i curke na heinekenima). I ljudi to vole, čak su i postali dosta podozrivi prema tzv. “pederici” iz razloga koji nemaju veze s homofobijom (iako će, naravno, isti ti ljudi bez problema masovno pohrliti čim u susjedstvo dođu Freemasons, Morales ili Barbara Tucker!), pa je zapravo i malo čudno da netko kao što je Lady Gaga za remikse regrutira “tribute to Freemasons”-mahere a la Moto Blanco (na koje vani naletim rjeđe nego na Haleyjevu kometu) umjesto likova tipa, štajaznam, Funkerman ili Tocadisco.

Al znate šta: ja u većini slučajeva ne mogu podnijeti likove tipa Funkerman ili Tocadisco. Svo to besciljno pumpanje i zujanje mi jako ide na živce, i ako jedino kod kuće mogu čuti dobru staru pedericu – onda ću ostati kod kuće, jebiga! Ili ići na underground house partelu, gdje ni u najgorim slučajevima ne doživim toliko tužno golemi sraz između onoga što bih htio čuti i onoga što ću čuti. Tako da uglavnom i idem samo na underground house partelu! I dobra je partela, mnogo dobra, ali i ovaj remiks je mnogo, mnogo divan – i mnogo bih volio bih da ga imam još gdje za čuti osim u svom winampu.

Alcazar – Baby

Najugodnija iznenađenja s playliste na recentnom piru frenda i doajena našičke mikropop scene: jedan će luđak letjeti kroz planine + Alcazar. I to ne bilo koja stvar od Alcazar, nego… “This Is the World We Live In”!!! Totalno besmrtni klasik. Eto, ispada da ljudi i dalje vole i štuju Alcazar pa se nadam da je njihovo ime samo po sebi dovoljna preporuka, ali ako trebate dodatan poticaj da stisnete play – pripomenut ću da su ovu pjesmu napisali Neil Tennant i Chris Lowe! I začudo, u “Baby” nema ni traga penzionerskom prenemaganju što je zagušilo zadnjih pedeset albuma PSB. Filmičan intermezzo što na pola puta izroni niotkud je jedan jako divan touch, koji u trenu raširi emotivnu paletu poput lepeze i kad se sunovrati natrag u pjesmu, na nju baci skroz novo svjetlo.

Ususret tjednima jeseni i melankolije

Nečiji izostanak ambicije, govorimo li o nadarenoj osobi, može se promatrati na nekoliko načina, ali svaki od njih uz više ili manje guranja može se strpati pod jedan od dva suprotstavljena zajednička nazivnika – s jedne strane stoje zamjerke traćenju talenta, s druge podrška nepretencioznom pristupu. Nalaženje nekakve sredine, međutim, najčešće nije samo diplomatska varijanta izbjegavanja opredjeljivanja, koliko realan izraz konkretnih okolnosti. Matiji Marshmallowu osobno sam uvijek potajno zamjerao ležeran, čak i apatičan pristup svojoj glazbi, jer mi se činilo nepoštenim da njegove prekrasne pjesme egzistiraju izvan domašaja nešto šire publike. Ne mislim sada tu da se je trebao povlačiti po čekaonicama Dallasa ili Menarta (Mergeu je, recimo, ipak mogao poslati snimke), čekajući da ga netko od ljudi promašenih profesija primi, ili da se je morao prijavljivati na Briljanteenov Demoskop u kojem bi nastupio između zagorskih pank-zajebanata ili maloljetnih hip-hop toughera iz Dubrave – ali, nešto aktivniji koncertni angažman, štogod sprženih cedeova podijeljenih i izvan kruga prijatelja i boljih poznanika, i slične akcije ne bi mu ni odmogle, a niti okrnjile glazbu. Danas, dva dana nakon fantastične svirke Marshmallows u Močvari određene su mi stvari ipak jasnije. Kao da je i sam Matija znao koliko predivne njegove pjesme mogu biti i uživo, pa ih nije baš povlačio od nemila do nedraga dok nije okupio dosad uvjerljivo najbolju postavu svog benda.

Ne znam je li riječ u sve češćim i ozbiljnijim probama, ili prirodnoj nadarenosti instrumentalnih virtuoza (nije prejaka riječ, barem u slučaju jednog od njih) – činjenica stoji kako je ovo bio odličan koncert, bolji čak i od onoga na R.O.K.-u prije nekoliko mjeseci. Ne želim se ovdje zamjerati nekim bivšim članovima, jer nisu to bili loši bendovi, plus se zadnjih par godina u ljudstvu nalaze uglavnom iste face, no Marshmallows danas, sudeći po prekjučerašnjoj svirci, zvuče jebeno, baš onako kako treba, ili, da lagano ateriram na osobnu razinu koju ipak najbolje poznajem, onako kako sam često znao priželjkivati dok sam slušao neke od Matijinih ljupkih samizdata. Ovo je bend koji naprosto čeka kvalitetnu studijsku snimku – s druge strane, bez nje nije ništa lošiji ili manje zanimljiv. Iako ga se uvijek moglo barem okvirno smjestiti na igralište razigranijih pop kantautora kao što je, recimo, često spominjani Jens Lekman, Matijin je zvuk ipak prije bio vanžanrovski, nedefiniran, negdje između, iz čega njegov trenutni (i nadam se za sva vremena ustaljeni) pop-orkestar izvlači najbolje. Naime, tek je spajanje melodija u najvećoj mjeri proizašlih iz američke bendovske lijeno-lijepo-ljepljive indie-pop škole sa širokim aranžmanima bendova poput Mojave 3 ili Beachwood Sparks u mojem uhu pjesme procvjetalo do kraja. Nastupivši kao predgrupa, Marshmallows su definitivno pojeli nominalno glavno ime večeri, uigranom, poletnom, zabavnom svirkom u čijih je 45 minuta stalo puno Matijinih divota, ali ne i moje omiljene ‘Vineyard By The Sea’, ‘Letters’ ili ‘Train Ghost’. Međutim, žaliti se ovaj put ni ne pomišljam, jer sam stekao i neke nove favorite, koje sam prije volio donekle, a sada potpuno, kao što su svojevrsni manifest ‘Weeks Of Fall And Misery’ ili iz ormara izvađena, uglancana, pa odmah potom rasturena ‘Pipe Tobacco’. Naravno, više uopće nema dvojbe kako je ‘The Prettiest Song In The World’, barem dok svira, opravdani kandidat za titulu svoga naslova.

Postava koja je odsvirala preksinoćni koncert ista je ona od prije nekoliko mjeseci – dakle, pouzdana ritam sekcija u sastavu neočekivano energični bubnjar Vatroslav (jebiga, kao dio Casual Elvis uvijek je djelovao nekako rezervirano, iako ne toliko koliko drugi singer) i sveprisutni osigurač basist Oli, plus Katarinina violina za finalnu glazuru pjesama. Nespomenut je ostao samo najavljeni maher – Viski! Ili, u skladu s prikazanim točnije, Jerry Lee Whiskey! S time da nije samo divljao po klaviru (kojega nije ni bilo, a sintića jest), nego je i zvuk punio gdje god je stigao usnom harmonikom, melodikom, ksilofonom (?) i bekvokalom (valjda nisam nešto zaboravio), čineći pjesme još bogatijima i otvorenijima. Majstore, svaka čast! Okej, možda je čovjek bio jednako sjajan i u SC-u, ali tamo ga se onda nije toliko čulo, što valjda znači i da je tonac u Močvari odradio valjan posao (iako se Matija žalio kako je tip koji im je postavljao monitore (monitorer? Monter? Monitor?) to radio po prvi put u životu, pa su se malo slabije čuli na pozornici, koja se za ovu prigodu preselila u gornji lijevi kut partera). Svejedno, zapravo, kasnim li s kuženjem ja, ili svirkom i šoumenšipom napreduje Viski, važno je da je užitak bio neizmjeran. Gušt kojim je odisao cijeli bend ne treba ni spominjati, nešto mi govori kako ćemo ih u naredno vrijeme viđati ipak malo češće. Samo dajte!

Jedan dio zahvale za uživanje uz Marshmallows ide i Craigu Bjerringu, jer da čovjek ne tumara hrabro istočnom Evropom i svira akustične solo koncerte kao folk kantautor Oldseed možda bismo na Matijinu ekipu čekali još malo dulje. Napisao sam gore kako su ga Marshmallows pojeli, i jesu, s time da bi u ovakvom izdanju pojeli i nešto jača imena. Ujedno to znači i kako Oldseed uopće nije bio loš, dapače, ali nije bio ni Damien Jurado niti Will Oldham. Mislim, iako Amerikancima (iako je Craig Kanađanin, ali dobro sad…) takav vid akustičnoga autorskog folka izgleda neusiljeno teče žilama, malo tko jest, tako da ni to ništa ne znači, ali ne možeš se oteti uspoređivanju kad tetovirani bradonja zapoji preko žica akustare. Nakon što su Marshmallows zgotovili svoj set ekipa se (nešto malo više od 1 Bw nazočnih) logično povukla u vanjske odaje, malo uhvatiti zraka, a Craig se za par minuta hrabro popeo na jedan od stolova te svoju prvu pjesmu odsvirao gore, bez mikrofona. Kao poziv na svirku, takav potez je hiljadu puta simpatičniji i kuliji od službene najave organizatora, tako da sam pjevača odmah spremno otpratio i natrag do pozornice. Nešto u Craigovom izgledu (tetovaže, stav, mišići, DIY…) odavalo je prošlost provedenu na punk sceni, što je ovaj vrlo brzo i potvrdio ubacivanjem druge kitice ‘Diane’ Hüsker Dü na kraj jedne od svojih pjesama. Efektno, nema šta – ne samo da je prečacem uspostavio ideološko razumijevanje, nego je ispao i poštenjačina – kad već kradem, mogu barem to raditi izravno, reče on. U tom je kontekstu na bisu izvedena fenomenalna obrada ‘Don’t Stop Believing’ grupe Journey bila antitetična, ali taj kontrapunkt je možda samo rezultat navijanja za Chicago White Sox. Hm… nije baš plauzibilno za Kanađanina, ali vidio je sportski svijet i čudnijih stvari, zar ne? Craigove pjesme bile su dovoljno dobre da me u kombinaciji s duhovitom konferansom natjeraju na djelomično sponzoriranje daljnjeg dijela njegove turneje, pa sam za 70 kuna uboo ploču i CD (stižu u paketu, nisam odjednom poludio) EP-ja ‘The Terror’, koji sam zavrtio par puta i skroz je okej, nešto manje američkog zvuka nego što je bila set lista Močvarina koncerta. Sve u svemu, jedan super i jedan pristojan koncert, sasvim dovoljno za ugodnu nedjeljnu večer.

Teairra Mari feat. Kanye West – Diamonds

Za nekoga tko rapidno prerasta u najdražeg mi novog producenta, Madd Scientist je – barem zasad – neobično lišen prepoznatljivog zvuka. Sve što znam je da se strašno obradujem kad god naletim na nešto novo s njegovim potpisom, ali ako bi me netko pitao po čemu se točno izdvaja od konkurencije… ja stvarno ne znam što bih rekao! Možda bih promrmljao nešto u stilu da uzima R&B iz zadnjih desetak godina u trenucima kad je posezao za bilo čim izvan svog užeg vidokruga (teen pop, house/dance, dancehall, što već ne) pa ga potom čini ili toplijim, ili sanjivijim, ili diskretno izvrnutijim, ili neka kombinacija svega toga? Promrmljao bih i nešto tipa kako je ovo noćna šetnja tajanstvenim perivojem, a višeglasni uleti “Diamonds! Diamonds!” poput prijetećeg vjetra koji svako toliko prošara krošnjama. Štošta bih ja promrljao! Ali nemojte slušati mene – slušajte vjetar.

Medina – You and I (Deadmau5 Remix)

… ali, naravno, nemam ništa protiv ni kad Deadmau5 uspješno kopira samog sebe! Tj. preciznije govoreći kad kopira onog najmelodičnije-trenserskog sebe, jer su mi njegova electro-tech vrludanja ionako sve redom niškorisna (kao i bilo čija electro-tech vrludanja u zadnje vrijeme, ako ću biti skroz iskren). Jest da bi, s obzirom na to koliko puno toga izdaje a koliko malo od toga uistinu valja, komotno mogao promijeniti ime u Blindh3n (kužite? KUŽITE?) – al ovaj put su se zvijezde poklopile i sklopile u komad lijepe i tužne muzike koja nikako da dosegne obećani klimaks, ali je dovoljno uvjerljiva da me natjera da pomislim da tako upravo i treba biti.

Christian Weber – Electronic Love

Deadmau5 očito nije jedan od onih koji misle da je oponašanje najiskreniji oblik laskanja, pa se često žali kako ga se previše potkrada. I nije ga teško shvatiti: normalno da će svakome biti u kurcu kad razvije svoj osobni pečat samo da bi ga svi odjednom počeli netremice kopirati, kamoli još kad se iz prepisivanja njegovih sirupasto-trenserskih epopeja izrodi maltene cijela jedna nova grana progressive house! No to što kao čovjek imam razumijevanja za njega… ne znači da sam nužno kao slušatelj na njegovoj strani. Jer, kad već mislim da Deadmau5 s gotovo ničim iz svog abnormalnog opsežnog kataloga nije više dosegnuo transcendentalnu rapsodiju “Not Exactly” i “I Remember” – ta zašto bi mi smetalo ako to pokušaju drugi, posebno ako još katkad u tome i uspiju? Zapravo, općenito je prevelika i poprilično neopravdana stigma vezana za kopiranje, uskakanje u trendovske vlakove i sl; navikli smo dijeliti glazbenike na one koji vode i one koji slijede i navikli smo po inerciji privilegirati ove prve jer su oni ti koji u opticaj puštaju svježe ideje, često pritom zanemarujući kako je i provedba ideja u djelo podjednako važna kao rađanje ideja. Ako netko baš i nema vlastitih ideja, to ne mora značiti da ne može napraviti dar-mar s tuđima! I za to nema boljeg primjera od Christiana Webera, čija je “Electronic Love” tako bezočan plagijat “Not Exactly” – struktura, presetovi, efekti, sve - da bi stvarno bilo pošteno od čovjeka da ‘mau5u proslijedi šta od tantijema. No s druge strane, nisam tu da bi se igrao pravnika, šta me briga, ovo ima najljepšu i najmoćniju dizalicu koju sam čuo cijele godine i šta mi, brate, više od toga treba?

Smanjite malo, razgovaramo

Da su prva dva veća koncerta nove KSETove sezone zamijenila datume održavanja, pa da su sjajni Future Of The Left svirali prekjučer, a ne u nadolazeću srijedu, dosadne mi kanadske glam-pop eksperimentatore Sunset Rubdown bih bio propustio još jednom. Koliko me bend zapravo zanima dovoljno pokazuje činjenica kako nisam ni imao pojma da su već jednom prilikom gostovali u Zagrebu – jebiga, album ‘Shut Up I Am Dreaming’ te eponimni EP lijepo su mi objasnili da gospodin Krug i njegova svita ne sviraju muziku koja se meni sviđa. No, najava s izvacima iz recenzija u kojima se aktualni ‘Dragonslayer’ proglašava prijemčivijim, više pop albumom, te velika pauza koncertnih poslastica uspjele su me prevariti i poslati u KSET. Neka, vidio sam nešto dragih ljudi i nadoknadio zaostatke, te još jednom došao do zaključka kako je jedina osoba kojoj smijem vjerovati kada je o glazbi riječ izvjesni Goran Pavlov. Kao i ljudi koji se s njim slažu. Željan zabave i žive svirke, od svih sam njih izdržao najviše, pa sam samo bis proveo ispred kluba, nakon što sam u predugih 70ak minuta dotad čuo jedno 7-8 pjesama, od kojih je svaka imala daljnjih 7-8 dijelova. Sve skupa, Sunset Rubdown uživo me podsjećaju na pokušaj rekontekstualizacije ‘Gubec bega’ u izvedbi Jethro Tull. Okej, znam, znam, usporedba u kojoj subjekt i objekt dolaze iz istog polja nekako nije baš atraktivna i dovoljno domišljata, ali što da čovjek radi kada Sunset Rubdown doista zvuče kao indie verzija simfonije koja svira operu nekoga avangardnoga skladatelja? Pri čemu to možda radi dobro, možda odlično, možda loše, možda grozno – teško ja to mogu valjano procijeniti. Nekoliko puta mi se učinilo da bend počinje svirati konkretnije, jasnije, s izraženijim rifovima, ali repetitivnost uvoda vrlo brzo bi počela rušiti žuđeni zamah pjesme, koja bi do svoje pete suite izgubila i sve ostalo. Naporno, brate.

Iz arhive Plana B: Melodije i začini

U prvom prvcatom broju ovog magazina pripomenuo sam kako mi trance paše po svemu osim po brzini, te da stoga, citiram, “čovjeka veseli” kad se rajske melodije trancea importiraju u sporije (čitaj: više groovy) sučelje housea. Svoju sam tezu, pritom, ilustrirao jednom neo-trance stvari minimal-mahera Gregora Treshera. I, tako… šta da vam kažem? U retrospektu mi to izgleda otprilike kao da za primjer komparativnih prednosti žanra filmske komedije uzmem “Preboljeti Sarah Marshall”: ono, definitivno jest film koji ima smiješnih trenutaka, ali to stvarno nije ništa u usporedbi s non-stop kidanjem što su mi ih priuštili, primjerice, “Zohan je zakon” (prvih sat vremena) ili “Walk Hard” (zadnjih sat i pol vremena). Shodno tome: ako oću usporeni melodični trance, čemu se jebati sa sramežljivim koketiranjem s tranceom od strane minimal/deep/tech Spartanaca, kad već postoji nešto što doslovno jest usporeni melodični trance, samo pod drugim imenom! Eh, samo što tad nisam još znao da to nešto postoji…

Nego, odmah da bude jasno: kad ovdje pričam o “tranceu”, ne mislim na izvorni njemački psihodelični trance iz prve polovice devedesetih, nego na onaj turbo-melodični, besramno himnični zvuk što se krajem devedesetih iz Skandinavije i Beneluksa razmilio po ostatku Europe, a zatim i svijeta. Mislim na Paula Van Dyka, Fragmu, “Sandstorm”, “Turn the Tide” i ine hitove naše (a nadam se i vaše) mladosti. Mislim na onu vrstu trancea ne odveć prikladnu za ljude u čijem je glazbenom vokabularu “cheesy” prominentna riječ. Mislim na onu vrstu trancea koja se dijelom reinkarnirala u – progressive house!

Progressive house je vrst podzemnog housea gdje su melodija i groove u drugom planu, a naglasak je na atmosferi i teksturi; to bi recimo bila neka totalno laička definicija koju bih vam donedavno izbiflao kao netko tko je donedavno pretežno ignorirao progressive house. Takvog mrko-sivog atmosferičnog progressivea (koji mene osobno sa svojom famoznom “atmosferom” ponajviše podsjeća na čekanje na tramvajskoj stanici po kišnom danu) ima i dan-danas na bacanje, ali zato evo ima i strašno melodičnog, elegantnog, neodoljivo lijepog trenserskog progressivea, euforičnog koliko i melankoličnog; progressivea kojeg danas često i rado vrte (u ubrzanoj varijanti, naravno) i mnogi trance DJ-i… E sad, ako je progressive i prije znao imati tako izražene tendencije ka skando-trensijani – meni je to, iskreno priznajem, lako moglo promaknuti. No, čini mi se da je to ipak uglavnom pojava novijeg datima. Primjerice, Anjunabeats, jedan od najpopularnijih trance labelova današnjice, pokrenuo je 2005. podetiketu Anjunadeep, posvećenu isključivo progressive houseu. U svoje prve dvije godine djelovanja, Anjunadeep je imala tek osam izdanja – no, u međuvremenu su dogurali već do tridesetog izdanja!

Osobno vjerujem da je sva glazba eskapistička, u većoj ili manjoj mjeri: mislim da čak i, recimo, društveno angažirani rock svojim sljedbenicima prije pruža neko utočište gdje mogu njegovati vjeru u bolji svijet, negoli što ih istinski suočava sa zlima stvarnog svijeta (ionako se tu uglavnom radi o propovijedanju preobraćenima… osim, naravno, u slučaju tinejdžera, kojima može otvoriti dragocjen portal u svijet politike). No, dok bi društveno angažirani rock stajao negdje pri dnu ljestvice eskapizma, onda je melodični progressive na samom vrhu iste te ljestvice: ovo je glazba koja čovjeka odvodi na neka daleka, čarobna mjesta.

Ako je suditi po letimičnom pregledu komentara na youtubeu, za većinu ljudi je to “daleko, čarobno mjesto” = tropska plaža u multikolor sutonu. Tja, šta ti je krajnji domet mašte za ljude koji nemaju obiteljsku kuću dvadeset metara od plaže! Ja pak progressive doživljavam kao ono čarobno skrovito mjesto ni na nebu ni na zemlji u fantasy filmovima… ma znate, ono kad se čini da je naš glavni junaka fulo celi fudbal u svojoj nakani da spasi svijet, pa izgubi svijest i nađe se na blistavom rajskom proplanku, gdje sve oko njega lete i zuje neka mala zvonka bića, i onda se pojavi kraljica vila, i naš junak bi tako rado ostao na tom predivnom mjestu, ali kraljica vila mu kaže da o njemu i dalje ovisi sudbina svijeta, i da ima još puno posla za obavit… i onda se naš junak opet probudi u mračnoj paučinastoj pećini s orcima, veprovima, štatijaznam.

No, taj svijet koji je nakratko vidio – taj svijet ostaje s njim u mislima, kao obećanje apsolutne sreće i smiraja kojim će biti nagrađen na kraju svoje golgote. Taj svijet je blizak i melodičnom tranceu, no brzina trancea te pneumatični Torov čekić njegovih kickova, rekao bih, ne pruža takvo zadovoljstvo polaganog otkrivenja, senzualnog buđenja, potpunog uranjanja. Progressive ti pruža ruku, i čeka da se prvo napaseš očima oko sebe, da upiješ svu ljepotu, pa te nježno vodi dalje da ti pokaže još. Trance te bez pitanja samo zgrabi za ruku i povuče te u nebo i nema drugo nego da bezglavo hrliš kroz oblake, htio-ne htio. A pošto sam ja leđero-čovik…

Daleko, čarobno mjesto br. 2 – bespuća svemirske zbiljnosti! Zamislite da vam se usred kuhinje pojavi neko vrhunaravno biće i kaže da će vas odvesti, samo ovaj jedan put, i nikad više, na let po svemiru… u trajanju od sedam minuta. Vi, naravno, prihvaćate, iako su vam ostale još samo tri šalice i jedna viljuška za oprati – ali jebiga, ovakva prilika se ne propušta, pa može valjda prljavo suđe malo pričekati! I tako vi letite, divite se svim nebulama i kvazarima, preplavljeni ste ljepotom kakvu ljudsko oko još nikad nije vidjelo… ali istovremeno ste prožeti melankolijom, jer ste svjesni da će se za par minuta čarolija raspršiti, i nakon toga ćete do kraja života oprati još tisuće šalica i desetke tisuća viljuški, ali nikad više nećete vidjeti svemir izbliza. Jest da ste ionako uskoro mislili dići kredit za stroj za pranje suđa, no to vam ne pruža nikakvu utjehu.

Ta mješavina ushita i sjete, to je melodični progressive. A sa svojim obiljem milozvučnih, razlivenih sint-melodija ponekad mi baca i na neon braxeovsko-falkovskog francuskog housea. Ponekad zamišljam nekog progressive mahera kako svira uživo na partiju, i u jednom momentu se skroz uživi, stane za sint i opali solažu – samo da bi za par momenata skužio kako ga nekoliko ispijenih mladića prijeko gleda sa strane, nervozno žvačući kaugume. Progressive maher se tad brzo pribere, stisne dugme s kojim dotad odsvirani dio solaže pretvori u loop, te se okrene mladićima i nevješto se nasmiješi, kao da hoće reći: “Ma ne, ne, nije to bila uopće solaža, to sam ja… nisam ja tu mislio sad tu nešto, to je samo loop, kunem se… ne, ne, fakat, ne umišljam si ja da sam sad tu neki Mozart s Beverly Hillsa, ja sam za briju, nema izdrkavanja, samo brija, stari moj, stopostotna brija!”. Mladići ga još jednom prijeko pogledaju, u znak upozorenja, pa se vrate se na podij. A naš maher odahne i obriše znoj s čela.

Uglavnom, kao muzika koja nije osobito suptilna i koja se nimalo trudi skrivati svoje adute i čari, melodični progressive baš i ne grca u kulerskom kapitalu. OK, ajde, progressive jest jedna od kulerskih opcija za ljubitelje komercijalnijeg housea, electro-housea, ali što se tiče vazda suptilnih deep/tech voda… tamo je oduvijek nailazio na neodobravanje. Tako da, koliko je meni poznato, u našem se clublandu nema puno prilike za čuti dobar fini melodični progressive. Stari majstor Frajman je jedna očita iznimka, a glasi kažu da navodno i dosta DJ-a iz Rijeke briju na progressive – mada, ulovio sam ovog ljeta Marka Asha, i iako je imao par rapsodičnih trenutaka, uglavnom je vrtio mračni progressive kakav mi ne paše. A ja oću rajske proplanke i kvazare i nebula, a ne čekanje na tramvaj! Pa eto, dragi klupski promotori, ako me želite usrećiti – znate šta vam je raditi.

(Izvorno objavljeno u Planu B, studeni 2008.)

RETRO PETAK: Chymera – Wish (2007)

Techno, ali nemojte se plašiti – melodičan techno, ne grize! Fanovski spot iz kućne radinosti malo prebukvalno shvaća pojam techno-vožnje, pa bi vjerojatno bilo najbolje da ga ignorirate. Bonus: so say we all.

La Roux – I’m Not Your Toy

A znate, htio sam mrziti La Roux! Pun mi je pišulinac revivala osamdesetih, a Elly Jackson ne samo da ima gadan kreštav glas s kojim se cijelo vrijeme moraš hrvati (album mjestimice doslovno zvuči ko neka zajebancija Treya Parkera) – nego je i jedno jako glupo čeljade. Pa će reći da gitare i bubnjevi nisu za cure, da žene koje se oskudno odijevaju praktički zaslužuju da ih neki tip pretuče, i da R&B ima besmislene tekstove (… reče netko čiji najveći hit sadrži stih “What are feelings without emotions?”), a u napadu na “manufakturirani princeza-pop” kao krunski primjer uzima ni pet ni šest nego – Taylor Swift, djevojku koja se s 14 godina otrgla od majora kako bi radila stvari po svom nahođenju!

Eto, sve se lijepo posložilo da ih/ju mogu mrziti kako treba… a onda ispalo da mi se sviđa nekoliko pjesama, fak! Ova mi je najbolja, i zaslužuje puno bolji spot: mislim, kužim otprilike na što su ciljali i sve… al jebiga, trebali su se jednostavno pomiriti s činjenicom da Englezi imaju talenta za snimanje spotova otprilike koliko i Hrvati za razumno rasuđivanje na parlamentarnim izborima te iskeširati pare za… ne znam, Sophie Muller? Enivej ovo je 100%tno fit pop bez trunke sala, nema niti jedne jedine sekunde koja nije super-keči (a opet, stalno je keči na neki drugi način – za razliku od recimo turbo monotone i iritantne “Bulletproof”), i dok je većina muzike što se zadnjih nekoliko godina kačila na šarm prastarih videoigrica činila to tako što je išla zvukom evocirati grozdove piksela iz neke platformske debilane, melodija refrena “I’m Not Your Toy” evocira nešto skroz drugo: stare piratske introe s komodorca, sve one dirljivo herojske pokušaje anonimnih prištavih Skandinavaca da na primitivnim trokanalnim SID-čipovima skladaju božanske arije.

Pixie Lott – Mama Do (Linus Loves Remix)

Razlozi zbog kojih je Viva Polska 1000000000000 bilijuna puta bolja od bilo koje bijedne inkarnacije pro-rockerskog smeća zvanog “europski MTV” (FUJ FUJ FUJ), vol. 3847869: urednicima potonjih ne bi ni u snu palo na pamet da umjesto kilavog oriđiđija “Mama Do” puste remiks Linus Loves! Razlozi zbog kojih je super što ima verzija spota za “Mama Do” naštelana uz remiks Linus Loves, vol. 2 & 3: prva minuta lijepo demonstrira kako bi to bilo osvježavajuće – i estetski daleko više zadovoljavajuće – kad bi više spotova za house-hitove umjesto seljačke pornjave išlo na suptilniju erotičnost (pretvaram se u Damira Radića, upomoć!), a bijelo paperje daje jedan jako privlačan kontrast mračnoj bas-liniji. “Uf, neš ti meni što je mračna”, reći će netko na to, a ja ću samo podsjetiti da smo se malo previše navikli “mračno” automatski povezivati sa “gadnim”, “sjebanim”, “emocionalno teškim” i sl… Kad god čujem ovu bas-liniju na svjetlu dana, ona od prve note u tren sve oko mene zaogrne plaštom noći – a to je za mene puno uzbudljivija materijalizacija “mračnog” nego kad neki krkan s Pićforka zapomaže kako ga, štajaznam, tata nije dovoljno mazio.

Electrik Red – Muah

Zanimljiv je ponekad osjećaj obitavati u različitim sferama interneta: kao, recimo, kad lako mogu zamisliti kako gotovo nitko od svih vas koji ovo čitaju nije ni čuo za “How to Be a Lady Volume 1″ – a na mjestima za raspravljanje o muzici koja ja pratim praktički nijedan drugi ovogodišnji album nije izazvao tolike unisone izljeve oduševljenja kao debi Electrik Red! Pa ajmo onda par bazičnih informacija: R&B girl-grupa, četiri djevojke; za pjesme i produkciju zaduženi The-Dream i Tricky Stewart, inače odgovorni između ostalog i za “Umbrellu”, “Single Ladies” i “Touch My Body” (+ skoro cijeli novi album Mariah Carey). Kao što rekoh, na stranicama koje pratim generalno je postignut konsenzus da je “How to Be a Lady Volume 1″ pop/R&B album godine – čemu se nažalost ne mogu pridružiti, jer mi iskreno govoreći ništa na albumu nakon “Bed Rest” nije bogznašto napeto, i kao cjelina mi nije ni do koljena The-Dreamovom drugom solo-albumu. (Što opet i nije toliko strašna osuda, jer mi općenito nijedan ovogodišnji album nije ni do koljena “Love vs Money”!)

No to što cjelina šteka, ne znači da dijelovi nisu na razini – dapače! Teško mi je izdvojiti jednu od tri najdraže (vidi također: “Freaky Freaky”/“So Good”) tako da je “Muah” dobila povlašteni tretman više zbog nekog trenutnog raspoloženja, ali je isto tako i prvoklasan primjer onog najboljeg od dvojca iza zavjese: beat je tipično-trickyjevski bogat sitnim nijansama i zvuči poput letimičnih polusnenih pogleda u nepoznato kroz automobilski prozor, a refren je jedan od onih s kojima je The-Dream napravio umjetnost od stavljanja vulgarnosti na repeat.

Goriline guglarije: Na kraju svijeta

skinheadsi tucaju narodnjake
pijani igor bog
lady gaga veliki penis
anonimno testiranje na hiv u južnoj koreji
lady gagi ispalo jaje
malo dobre jebačine
šarm zauzete žene
tekst pjesme od lady gage popu pop rocks
drkanje na nasipu
lady gaga ispalo iz gacica
babe za tucanje
dinosauri koji pjevaju
jebanje starleta
erotske price moje keve o seksu
krajnja sexi jebacina
crnkinje u hrvatskoj
jebavanje lejdi gage igre
stvarni život lady gage
seljačka jebačina
poni konj seksa ženu
tražim techno hit sa etno melodijom
ayo technology o cemu pjeva
you jizz velike sise
do jaja pjesa se tako zove 2009
jebačina konja
jebačine drolje u živo
“diže na žene”
đikanski stil
gole pičke na motorima
krejzi lavice
najbolje jebačine uživo da pogledam
prevod pesme i want you grupa pit bul
egipat jangle
žena davež
seksi bejba sa velikim sisama
koju vrstu muzike sviraju keane

Felix Da Housecat – We

Načelno bih rekao da je novi Felixov album povratak u formu nakon zastranjenja na prošlom, al opet možda to i ne bi bilo fer za reći – pošto sam ipak “Virgo Blaktro & the Movie Disco” bio poslušao samo jednom, i jest da sam se instantno razočarao (bio mi je previše… ne znam, previše eteričan? I ne mislim nažalost “Nina”-eteričan, nego više… ono, ništavno-eteričan) no možda zaslužuje još koju šansu, tko zna? Ono što mi se jako sviđa kod Felixa je to što ponekad imam dojam kao da je cijela njegova zvučna estetika plod fascinacije naslovnom temom iz “Electric Blue”; zamišljam ga kao dječarca kojem ta špica – za razliku od njegovih vršnjaka – nije bila samo puki masturbacijski preludij nego nešto puno više od toga: odškrinuti prozor u cijeli jedan novi svijet, pun misterije i elegancije. (I, naravno, neona!)

Enrique Iglesias feat. Ciara – Takin’ Back My Love

U ovaj sam se pothvat upustio s generalnom namjerom da preporučim puku slabije poznate stvari iz ’09. – pa šta onda tu radi najveći hit što ga je Enriquea Iglesias ubo u zadnjih par godina, ha?!? Mislim, dobro, velikom dijelu Gorilinog puka koji je uglavnom isključen iz pop-tokova ova stvar vjerojatno i jest potpuna nepoznanica… ali ovdje se ionako ne obraćam njima, nego onoj šačici Gorilinog puka što je uglavnom uključena u pop-tokove. Jer evo u čemu je stvar: imam dojam da se u takvim krugovima Enriquea previše uzima zdravo za gotovo! A ne bi se trebalo, jer njegov je jedan od najmoćnijih vokala današnjice (bez zajebancije!): rijetkost je da netko tko slovi za seks-simbol svojim nominalno seksi pjesmama konstantno udahnjuje toliko mizerije. Kod Enriquea ljubav uvijek vodi ka patnji, seks ka grižnji i krivnji, a s “Takin’ Back My Love” je dramu odvrnuo u crveno.

Lady Phoenix – Goodbye Love

Dream a.k.a. “Diddyjeva” teen&B girl-grupa s početka tisućljeća: jedni od onih izvođača za kakve glupi ljudi običavaju reći “ma tko će se toga sjećati za deset godina” a na što bih im ja tad odgovorio da sam se našao u njihovoj blizini: “Ja! Ja ću se sjećati, ja, JA!” I znate šta… bio bih u pravu! (Dobro, strogo tehnički govoreći, proteklo je samo osam godina od njihove pojave – ali mislim da mogu sa sigurnošću tvrditi da ću se 2011. i dalje sjećati da sam “This Is Me” svojedobno proglasio singlom mjeseca u Nomadu i da iza toga dalje stojim + da je “Crazy” jedan od velikih zagubljenih bisera nultih.) Enivej, tri četvrtine Dream se upravo spremaju podići poput feniksa iz pepela – otud i “maštovito” ime nove grupe; još snimaju pa su zasad samo okačile par demoa na myspace, od kojih je “Goodbye Love” – blago rečeno – više nego vrijedna pažnje. BTW volio bih kad bi mogli fast-forwardati veći dio revivala devedesetih što slijedi, prijeći odmah na FILTER HOUSE REVIVAL (jiiiiiiha!) pa odatle kronološki produžiti dalje na revival post-Timbaland popa s početka nultih… ali znam da se to nažalost neće dogoditi, pa ono, daj šta daš, i fakat je super što se ovdje cure vraćaju na jedan od davno napuštenih i zaraslih, a tako nedovoljno prohodanih drumova ranih nultih: antikno-džezerski R&B a la Lina/”Hit ‘Em Up Style”!

Reminisce when we first kissed, saw shooting stars and made a wish

RETRO PETAK: Soydan – Running with the Beat (2008)

Eh da, spomenuo sam jackin’ house pa mi je sinulo – hm, možda bi nekoga zanimalo i šta je to uopće! Znam, znam, čisto sumnjam da se u međuvremenu od mog zadnjeg posta dogodila neka navala čitateljstva na wikipediju, pa da je itko primjetio da na njoj svoje stranice lijepo imaju i deep- i tech- i progressive-house a jackin’ nula bodova – unatoč tome što uistinu jest riječ o konkretnom žanrovskom terminu što se uredno koristi na nekima od glavnih onlajn-šopova za house (npr. Traxsource i Stompy)… Nažalost, bazična glazbena teorija mi nije jača strana pa da mogu preciznije definirati (čitaj: udaviti), ali ja bi jackin’, onako seljački, opisao otprilike kao tvrđeg rođu funky house koji se ne njiše toliko koliko se zabija, i gdje hi-hatovi preuzimaju funkciju/težinu snerova.

“Running with the Beat” ima jedan moment kad mi dođe da se zacrvenim od srama umjesto autora, a to se dogodi nakon tri minute s naglim povlačenje igle s ploče i onim dozlaboga ofucanim i krembilnim spoken word semplom: “Heeeey! What are you trying to do?! You ruined my record, maaan!” LOL a šta da ti kažem prika, kad si se već toliko zalaufao mogao si ubaciti i onu staru “THIS SHOULD BE PLAYED AT HIGH VOLUME, PREFERABLY IN A RESIDENTIAL AREA”, ta čemu se štediti?

Nasreću, taj moment nelagode traje samo pet sekundi – što ostavlja 426 sekundi fore za vrtoglavo maksimalističku zabavu, hura!

Gramophonedzie – Why Don’t You

Kad se neka pjesma ustrajno drži visoko na pop top-listama zasnovanima na kupnji fizičkih ili digitalnih nosača zvuka, red bi bio za očekivati da će čak se i najveći cinici u jednom trenutku morati odreći gunđanja o ovcama, pomodarstvu i sl, i priznati da je dobar plasman te pjesme prije svega – rezultat toga što se svidjela masi ljudi, i točka. Top 10 Beatporta, omiljene šoping-destinacije house i techno DJ-a, nudi još egzaktniju statistiku: stvari koje ne samo da se sviđaju masu ljudi, nego i naprosto funkcioniraju na plesnim podijima diljem svijeta! OK, neke stvari “funkcioniraju” možda samo zato što imaju veliki prepoznatljiv sempl starog hita (u aktualnom top tenu: semplovi “Jaguara” i “Thrillera”), a par mjesta redovito pripada novim pucama najvećih igrača ma kakve god da bile (u aktualnom top tenu: Dubfire, David Guetta), ali i tu uvijek bude instanci kad cinici naprosto moraju ustuknuti – kao kad se recimo tu nađe neki potpuni anonimus s jedne od neuglednijih grana rodoslovnog stabla housea. Kao kad se recimo proljetos, usred standardnih big-room post-electro/minimal Zrće-pizdarija, nekoliko tjedana po Beatportovom top tenu vrzmalo nešto se tamo ustinu rijetko viđa – jackin’ house stvar!

I dobro, “Why Don’t You” pažnju jest privukla svojim novelty-faktorom, ali tu pažnju bi teško zadržala da je sve svoje čari iscrpila s iznenadnim uletom ogromne komadine drevne jazz-drmalice Peggy Lee: jok, pravi spektakl tek uslijedi kad je jebeno moćan groove silovito povuče šezdeset šest godina u budućnost, svu iscjekanu u frenetičnom deliriju. I najslađe iznenađenje za kraj: iza najvećeg ovogodišnjeg crossover-hita iz jednog tako opskurnog žanra, koji usto u ovim krajevima Europe dosad uglavnom nitko nije jebao ni pet posto, stoje…

Srbi!!! WTF. (Gramophonedzie = Gramofondžije, jel.)

Jordin Sparks – Walking on Snow

Kao što sam već spominjao u više navrata, jedan od glavnih razloga što toliko volim novodobni američki gitarski teenpop je taj što me vraća u zagrljaj upravo one specifične sorte američkog indie/college rocka kakvu sam najviše volio u tinejdžerskim danima. I ako zažmirite na ritmičku matricu “Walking on Snow” i zamislite pjesmu u malo mutnijoj 90′s-produkciji, mogla je praktički pripadati bilo kojem od svih onih bendova koji su sredinom devedesetih pokušali pogurnuti Fort Apache-sound u mainstream (Letters To Cleo, Fuzzy, That Dog mk2…). A to što nisu u tome uspjeli – ništa ne mijenja na činjenici da je to najbolja muzika na svijetu (okej, jedna od!), i bog blagoslovio sve dobre ljude koji je i dan-danas uspiju prošvercati na nasumične albume pobjednika reality-takmičenja.

Classixx feat. Jeppe – I’ll Get You

Ehm, ovaj… zdravo ljudi! Nema me baš na Gorili u zadnje vrijeme, što ne znači da sam zaokupiran nekim drugim stvarima – zapravo, zadnjih par mjeseci uglavnom nisam radio ništa. I usto si još cijelo vrijeme govorim: okej, dosta je bilo zavlačenja, sad ću nešto napisati za prav. I opet niš! Vjerujem da je barem nekome od vas poznat taj paradoksalni sindrom: kad imaš vremena za sve na svijetu, tako često nekako stalno i iznova na kraju dana ispadne da nemaš vremena za ništa. A opet, isto tako se nekako često i iznađe najviše volje za slobodne kreativne aktivnosti upravo onda kad je čovjek najviše pretrpan poslom! Ili je spuštena kočnica, ili je stisnut gas, šta ćeš. A i nešto u zadnje vrijeme nisam bio ni osobito društveno raspoložen, pa je blogerski vid komunikacije vjerojatno bio jedna od kolateralnih žrtava mog začahurenja.

Uglavnom, htio bih malo promijeniti ploču pa ovom prilikom dajem svečani zavjet: od sada pa do kraja godine, obavezujem se da ću svaki dan predstaviti po jednu od najdražih mi stvari izašlih ove godine; bez ikakvog redoslijeda ili ključa predstavljanja, osim što ću se truditi biti što je moguće raznolikiji pa da izbjegnem da nekoliko dana zaredom kuburim isključivo po R&B-ju ili houseu (iako će, naravno, većina stvari biti R&B ili house!). Pravila koja ću si pritom nametnuti:
- stvar mora biti dostupna na youtubeu/vimeu/dailymotionu, ili streamana preko imeema/nečeg sličnog
- predstavit ću isključivo stvari s kojima sam već proživio barem koji tjedan, tako da nema izlijetanja s hvalospjevima nečemu što sam tek čuo i što bi mi vrlo lako moglo brzo dodijati: u obzir dolazi samo provjerena kvaliteta!
- uvijek moram napisati nešto popratno, makar i tek po dvije-tri rečenice
- volio bih oživiti Bojanovu tradiciju retro-petaka, pa ću tu i tamo petkom umjesto ovogodišnjih nabaciti neke fine stvari koje nisu iz 2009.

A pošto sam za ovaj post već napisao više od “tek po dvije-tri rečenice”, reći ću samo da ovdje imamo kužerske miljenike Classixx u vanserijski brzom izdanju, i u društvu polovice Junior Senior.