Arhiv za 31. Ožujak 2009.

Iz arhive Plana B: Svjetlo na kraju tunela Sv. Rocka

Ožujak 31, 2009

The Spill Canvas – All Over You

U spotu za prošlogodišnji hit “Ayo Technology”, 50 Cent i Justin Timberlake pomoću najnovijih tehnoloških smicalica uhodili su atraktivne djevojke, da bi se kasnije s njima zezali u ukusno dekoriranom stanu. OK, ovo sa zezanjem, tu je sve jasno, ali… čemu uhođenje? E pa, to je zato što je izvorna poruka pjesme cenzurirana, tako da je vapaj “ayo, I’m tired of using pornography” pomalo nespretno prekršten u “ayo, I’m tired of using technology”. Jel možete to vjerovat? Fiftyja i Justina u ulozi izopačenih stalkera još nekako i mogu probaviti, ali… Fifty i Justin u ulozi isfrustriranih pornofila?!? Mislim, u redu, vjerujem da briju oni i na pornjavu – ali, jedno je brijati na pornjavu, a drugo pjevati o tome kako ti je dodijalo gledati komade na ekranu pa bi ih za promjenu htio u svom krilu. I treće kad ti to još pjevaju dva najveća pop superstara na svijetu!

Ponekad je potrebno upotrijebiti puno mašte kako bi se prihvatile pop-jadikovke o nejebici od strane likova koji bi garant brstili pičetinu ko ludi čak i da nisu slavne čunke. A opet, ponekad se na sceni pojavi… lik poput pjevača iz The Spill Canvas. Kad ga začuješ kako u refrenu svojoj nesuđenoj pjeva “Why can’t you just loooooove me back?”, i vidiš tu buci-buci facu s neuvjerljivo “zrelom” bradicom, tu facu kao stvorenu za lansiranje najneugodnijih mogućih odjeba (“Ti si predobar za mene” / “Volim te… ali ne na taj način” / “Ali, ti si mi poput brata!” / i sl.) – u tom trenutku ne samo da instatno povjeruješ u sve što ti tip kaže, nego ti i samom počnu navirati neželjena sjećanja na vlastite tinejdžerske drame.

Neugoda je još i intenzivnija em utoliko što je pjesma neodoljiv, udarnički komad emo-meets-college-rocka koji te lako usiše u melodramu, em utoliko što pjevač očito nije dovoljno star da bi mogao sagledati situaciju s otrežnjujuće distance, pa tako smrtno ozbiljno u samom otvaranju pjesme napadne djevojku zbog njenog novog dečka: “Yeah, he’s a looker, but I really think it’s guts that matter most.” Zvuči poznato? Ako ne, Bog blagoslovio vas i vaše sretne tinejdžerske dane – nekima od nas je takvo pasivno-agresivno rezoniranje bilo kruh i voda; dobivali smo polet stavljanjem cura na bolesno nerealistične pijedestale (“Ona je oličenje savršenstva, svega božanskog”), a kad bi nas ignorirale, tješili smo se svaljujući krivnju na njih (“Ona jednostavno NE SHVAĆA, šmrc šmrc, kev kev, ne shvaća da sam JA pravi izbor za nju a ne tamo neki zgodni kreten bez mozga i osjećaja, crkla dabogda”). A kad tip zaključi “This life is way too short to get caught up and all mixed up, when I just want you to love me back”, to je ona najgora vrsta tinejdžerskog prenemaganja, kao kad recimo slušaš neku divnu muziku i misliš si: “Ne mogu vjerovati da na ovom svijetu postoji ovako divna muzika a istovremeno me PROFESORICA IZ KEMIJE TJERA DA UČIM GLUPOSTI KOJE MI NIŠTA NE ZNAČE, kako to da ova muzika možda biti tako divna a profesorica tako zla (crkla dabogda)!!”

Finger Eleven – Paralyzer

U SAD se od narodskog rocka traži da bude masnog, gromoglasnog zvuka od koje se tresu guzice – a ne da je sav neki zveckav i pothranjen, ko što je u Engleza. Prosječni američki mainstream rock bend svojim zvukom poručuje: “Imamo ponudu za ROCK koja će vas otpuhati.” Prosječni britanski mainstream rock bend današnjice, pak, svojim zvukom poručuje: “Mladi smo i puni energije… ovaj, oćel to bit dosta?” Stoga nije ni čudo da su, od svih tih novih brit-klinaca, jedino Franz Ferdinand uboli autentičan pop-hit u SAD s “Take Me Out”, pjesmom koja temeljito tutnji u registrima basa, koja ne poistovjećuje traljavost sa šarmom, i koja usto na momente dosta baca na RHCP (priznajte da nije teško zamisliti Anthonyja Kiedisa kako izvikuje: “I say! Don’t you know! You say! You don’t know!”).

No, jako malo ima mjesta u američkom mainstreamu za momke seksualno ambivalentnog imidža: emo manje-više tuto-kompleto drži tržišni monopol nad klincima koji briju na, ono, tamo neku derpe spiku. A otkad su punk-pop i nu-metal komercijalno klonuli, emo ujedno ima i monopol nad tržištem dečkiju s gitarama – što zauzvrat ostavlja dosta manevarskog prostora za MUŠKARCE s gitarama. Pa su Finger Eleven talp pomislili: ej, a zašto mi ne bi napravili svoju verziju “Take Me Out”, samo za prave, stopostotno muške muškarce koji su stopostotno sigurni u svoju seksualnost (a seksualnost je ta da nam se diže na žene, da budemo načistu)?!

Dobro, nisu baš doslovno to pomislili, ali “Paralyzer” zvuči upravo tako: kao seljačkija verzija “Take Me Out” za kamiondžije i sve koji se takvima osjećaju. “Take Me Out” je bila seksi, ali nipošto vulgarno seksi: sokove je mamila kroz zajedništvo u basu, a Alex Kapranos je ostavljao dojam kulera koji ne gleda samo kojoj će ga prvoj utrpat. No, kad gospon Eleven u refrenu zareži “I WANNA MAKE YOU MOVE!” sa svom suptilnošću glasa iz RTL-ovih foršpana – sasvim je jasno što mu je na umu.

Franz Ferdinand se obraćaju cool klincima i klincezama, onima što svisoka sa sprdnjom i/ili prezirom gledaju na neugledne, neglamurozne gažere poput Finger Eleven. Za njih su, pak, cool klinci i klinceze šminkeri i fejkeri, a njihovu kulerštinu doživljavaju kao suvišnu digresiju od esencije “poštenog” testosteronskog rokanja. Dok su Franz Ferdinand u klupskom ambijentu kao riba u vodi, Finger Eleven su tu na neprijateljskom teritoriju, i animozitet je obostran: “This club has got to be the most pretentious thing/ Since I thought you and me” (a u drugoj strofi zaključuju: “This club will hopefully be closed in three weeks/ That would be cool with me”).

Ako moram birati, radije ću živjeti u svijetu Franz Ferdinanda nego u onome Finger Eleven. No opet, moram priznati da “Paralyzer” ima taj jedan iskonski animalni groove, brutalno izravnu forcu kakvu uglađeni dečki poput Franz Ferdinand nikad ne bi mogli uskovitlati, čak i kad bi to htjeli.

Rodney Atkins – Cleaning This Gun (Come on in Boy)

U redu, načelno govoreći, ovo nije rock nego country – ali razlike su tek kozmetičke naravi. Komercijalni nešvilski country današnjice u većini slučajeva je samo zamaskirani stadionski (hard) rock osamdesetih. Kao što je turbofolk često tek “obični” eurodance kojeg jedino zavijajući vokal drži usidrenog u folk-kontinuumu, tako je i moderni pop-country suštinski = rock 80ih + steel pedala i bendžo i kaubojski twang u glasu, tek toliko da bi se ljude podsjetilo da slušaju, ono, country a ne Bon Jovi (koji su se ionako u međuvremenu prešaltali na country!). Epidemija je toliko uzela maha da su se čak i stari kaubojski mačori Alan Jackson i George Strait u duetu “Murder on Music Row” izravno uhvatili u koštac s “problemom”: “For the steel guitars no longer cry/ And the fiddles barely play/ But drums and rock ‘n’ roll guitars/ Are mixed up in your face/ Ol’ Hank wouldn’t have a chance/ On today’s radio.”

Ali, ako se mene pita, upravo te tenzije su ono što između ostalog nešvilski country čini vitalnim. Najmanje zanimljiva glazba na svijetu je ona koja ili panično bježi od žanrovskih prisega ili panično naganja korijensku žanrovsku čistoću koja nikad nije ni postojala: iskre najviše frcaju tamo gdje se žanrovi rastežu koliko god se mogu rastegnuti a da pritom zadrže bazične elemente prepoznatljivosti. Ta je tenzija najplodnije vrelo kreativnosti, prava akcija je tamo gdje formalizam i eklektičnost koegzistiraju, umjesto da pobijaju jedno drugo.

Country kao “lažni” rock ima jednu značajnu prednost nad “pravim” američkim modernim rockom. Naime, bio dobar ili loš, komercijalni SAD-rock današnjice mahom je obilježen smarajuće gustom post-grunge/nu-metal produkcijom, klaustrofobičnim zidom zvuka u kojem bi se i bakterija ugušila. Country, s druge strane, ne teži kompletnom auralnom ataku kroz svaki atom zvuka nego rocku daje prostora za disanje, vraća mu sinemaskopsku dubinu i širinu, i kad poslušaš recimo “Cleaning This Gun” nakon, primjerice, Foo Fightersa, to je, ono, nebo i zemlja, lijek za dušu, kao da si nakon tjedna provedenog u stanu u centru grada otišao odspavati jednu noć u seoskom domaćinstvu (hej, ne zove se to “country” bez razloga!).

(izvorno objavljeno u Planu B, ožujak 2008.)

Zakon! – S01E13 – Opasne privlačnosti

Ožujak 30, 2009

opasneprivlacnosti1

Suočeni s naizgled nerješivim slučajem ubojstva, Zdravko i Mateo su prisiljeni zatražiti pomoć privatnog detektiva. Mateovo samopouzdanje je poljuljano, a nedavno uvedena zabrana žvakanja u javnim prostorima samo će ga još više ubiti u pojam. Kako bi ga oraspoložio, Zdravko ga poziva na dvostruki spoj… s nesagledivo fatalnim posljedicama.

Večeras na HTV2 u 22:20!

Lolmirez

Ožujak 28, 2009

jared

Novi spot Ramireza “Sedam” producirala je udruga HUHIV u sklopu akcije podizanja svijesti o HIV-u te promoviranja besplatnog i anonimnog testiranja, a kao što veli PR, pjesmu je napisao frontmen benda “na temelju vlastitog iskustva i strahova koje je prolazio čekajući rezultate”.

Rezultat strahova od rezultata možete čuti i pogledati ovdje, ako baš inzistirate – ali, iskreno, mislim da će vam biti sasvim dovoljno bacit oko na tekst pjesme:

sedam
(ramirez)

dovoljno je da se uozbiljiš, odglumiš taj tren
bez obzira na sve nitko ne zna za tvoj problem
zakon velikih brojeva je na tvojoj strani
hrpa informacija, postoci, izgledi, strah se sobom hrani

a sunce je iznad Zagreba, sinovi su na ramenima očeva
ne prolaziš ispod ljestava, kolona je upravo zastala

ponedjeljci su zlo, al ovaj tvoj je upravo bijedan
brojat ćemo skupa: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam

zbog čega sve?

zbog gluposti, zbog jedne subote, koliko god je bila lijepa, daj… molim te
od Ribnjaka do Tvornice, od Hatzove do bolnice

tvoje ideje više ne stoje, sad su smiješne, sad su očajno passe
buraz, ti si gotov, ne brini zbog tog, nije važno ima li smisla i je li fer

to je tako

Muzika? I dalje je slušam, da

Ožujak 24, 2009

sean_garrett

Zadnjih tjedana imao sam jako neuravnoteženu glazbenu dijetu, jer kad se prisjetim što se najviše vrtilo, ispada da nisam slušao gotovo ništa osim…

… R&B-ja.

(Da, znam! Koje šokantno otkriće! Totalno zapanjujuće, ne moš vjerovati, zaustavite Reuters, itd.)

Top 5 za ožujak:

1. Sean Garrett feat. Akon – Come on In
Ah, taj leptirić-sintić! Kao da su Irv Gottijeve flaute umrle, digle se iz groba kao zombiji u obliku Lil Jonovih crunk-melodijica, da bi na kraju svega njihove duše konačno napustile istrunulu lešinu i razletjele se po livadi punoj maslačaka, u zemlji vječnog proljeća. Ponekad me toliko uljuljkaju da skroz zaboravim da me, kao trešnja na šlagu na torti, još čeka i Akonova dionica… to je kao ono kad zaboraviš da si ostavio 10 kuna u džepu od hlača, i onda izvrćeš džepove prije pranja, naletiš na novčanicu i pomisliš: hura, 10 kuna! HURA, AKON! (“Gotta keep my baby/ Close to my hip like a machete” – lol koji romantik)

2. The-Dream – Take You Home 2 My Mama
Maaaasivni rišpekt za mini-hommage suludom finišu R. Kellyjevog remiksa “Feelin’ on Yo Booty” (buga-buga-buga-buga-buga-buga-buga-BUTIIIIIII)! I obavezno potražite nešto bolje od predočene audio-bijede na youtubeu, jerbo ga bas UBIJA.

3. Ciara – Don’t Remember
Predivna schaffel-balada o neplaniranom preljubu nakon koje čašice viška.

4. Bobby Valentino – Make You the Only One
Bobby V. + Tim & Bob = beskrajno senzualna orijentalna odiseja, a šta drugo?

5. Keri Hilson – Intuition
A sjećate se ono kad je Timbaland radio senzualne orijentalne odiseje (za razliku od mrkih orijentalnih rokalica koje je, umjesto Tim & Boba, pokrao Scott Storch)? Ono, “Call Me” i “All Y’All” i tak to? Jel se sjećate toga, ha? E izgleda da se i on sjetio.

P.S. A osim R&B-ja sam također dosta slušao i ovaj miks (koji je, istina, katastrofalno smiksan – ali selekcija je zato prejebena!)

Zakon! – S01E12 – ZAVNOH!

Ožujak 23, 2009

zavnoh

Zdravko i Mateo suočavaju se s jednim od najmonstruoznijih zločina u karijeri: netko je na krajnje okrutan način ubio, a zatim i skalpirao nesretnu žrtvu. Trag ih vodi do lučke kapetanije, a otamo u godinu 1943., doba rata, revolucije i u narodu opjevanog Brune Bošnjakovića Šogora, najslavnijeg sina Svetkovine.

Večeras na drugom programu Hrvatske televizije u 22 sata! Foršpan u Svetkovačkih novosti.

FUCK WHAT YOU HEARD

Ožujak 18, 2009

dmx

Svatko ima svoju omiljenu hardcore/gabber stvar, jelda?

Svatko NORMALAN, u svakom slučaju! :)

E pa – evo moje. Kad mi god treba nešto da me digne, ma u kakvoj kurčini da bio, prve dvije minute ovoga obave svoje bez greške.

Knock knock, open up the door, it’s real…

POP!

Kadija te tuži, kadija ti sudi

Ožujak 16, 2009

lily_allen

„VEĆINA ni ne zna za 21-godišnju pjevačicu Lily Allen i rijetki njezino ime mogu spojiti s licem ili nekim od njezinih singlova koji se vrte i na našim radiopostojama. Ipak, mnogi su mogli (ili zbog količine čak morali) naići na neki od njezinih medijskih ekscesa (‘Pobacila britanska glazbena nada Lily Allen’, ‘Briatore golu Lily otjerao s jahte’, ‘Pijana Lily kupila plažu’, ‘Lily se ljubila s jednojajčanim blizankama”) i šokantnih izjava (“Roditelji, dajte svojoj djeci da probaju sve droge!’, ‘Na internetu sam saznala tko me prošli tjedan mrtvu pijanu vozio kući’, ‘To imaš ili nemaš, ne možeš naučiti kako postati dobar jebač’, ‘Moj brat Alfie ima impresivno velik penis’.“

… tako je glasio uvod u vijest otprije par dana na jednom domaćem portalu o izglednom nastupu Lily Allen na ovogodišnjem InMusicu. Na spomenuti portal ne navraćam često, majke mi, ali poklopilo se evo da u kratkom vremenskom razmaku po drugi put na istom tom portalu nailazim na novinarski podsmijeh spram toga koliko je Lily Allen poznata po svojim „skandalima“ u odnosu na svoju glazbu, i… ovaj, nije li to malo cinično i bezobrazno?

Nije li to malo PUNO cinično i bezobrazno za jedan tračerski portal, koji ne odvaja ama baš nimalo prostora za pisanje o glazbi kao takvoj (osim ako se šture najave koncerata mogu nazvati „pisanjem o glazbi“), te se nekog poput Lily Allen sjeti jedino kad skrivi kakav „skandal“ (za koje usto još većinom ni nije kriva ona sama, nego krvožedni paparazzi iz pobratimskih engleskih tračerskih medija)?

Lily Allen je dio tradicije britanskih izvođača lagano pomjerenog popa koji su popularni u svojoj domovini, dok izvan nje nailaze na tek umjereni komercijalni uspjeh, obično zahvaljujući simpatijama izvjesnog sloja urbanih 20/30-i-nešto-godišnjaka – pa stoga još dodatno živcira patronizirajuća napomena u spomenutoj vijesti kako „tinejdžeri poznaju njezin najnoviji hit ‘The Fear’“… hit s kojim je, btw, provela cijelih mjesec dana na prvom mjestu u Britaniji, tako da bih rekao da nije disproporcionalna njena zastupljenost u medijima općenito – nego njena zastupljenost u hrvatskim trač-medijima!

Istim onim hrvatskim trač-medijima kojima, uzgred budi rečeno, većina nas može „zahvaliti“ što uopće zna za minorne, te za ostatak svijeta generalno potpuno nerelevantne, britanske celebrityje tipa Jordan ili Jade iz Big Brothera. Dok Britanci, pak, nama mogu zahvaliti na tome što nismo svjetska medijska sila od koje bi medijski bijednici iz drugih iskompleksiranih zemljica masovno preuzimali agencijske vijesti i tračeve bez ikakvih kriterija, osim onoga da se novinski/web-prostor popuni po svaku cijenu.

GORILIN INTERNACIONALNI IZAZOV

Ožujak 12, 2009

internacionalna_gorila

U najkraćim crtama, redom:

1\ pjesme ne smiju biti na engleskom!

2\ dopušteni su instrumentali, dok im god naslov nije na engleskom

3\ svaki izvođač mora biti iz različite zemlje

4\ teritorij bivše Jugoslavije se za potrebe ovog Izazova računa kao “jedna zemlja”, SAD i Velika Britanija također

5\ kompilacija može trajati minimalno 45 minuta, a maksimalno 79 minuta i 58 sekundi (da teoretski stane na audio cede, jel)

6\ prijavljujete se u komentarima ovog posta, pri čemu ostavite i svoj mejl za lakšu evidenciju

7\ prijave se primaju zaključno s 1.4.2009. (slovima: prvog travnja) (i ne, to nije šala)

8\ svi koji se prijave će potom do 13.4.2009. aploudati svoju kompilaciju i poslati mi link

9\ ja ću na kraju sve kompilacije zapržiti na DVD, koji ću umnožiti i razdijeliti prilikom nalaženja tokom trećeg* vikenda u travnju (a onima koji nisu iz Zagreba, naravno, šaljem poštom)

10\ ako imate još kakva pitanja vezana za GII, stojim vam na raspolaganju u komentarima

* (ili možda vikend još nakon, ne znam kad je Uskrs ove godine, pa ako treći u travnju nekima ne bude pasao – lako se dogovorimo za drugi termin)

Zakon! – S01E10 – Prž’te lopova!

Ožujak 8, 2009

przte_lopova

Glazbena industrija je u panici: Svetkovina se našla na udaru tajanstvenog Kapetana Nera, modernog Robina Hooda koji “oslobađa” glazbu tako što ilegalno presnimava CD-e i dijeli ih građanima. Da bi mu ušli u trag, Mateo i Zdravko će morati snimiti vlastiti album i tako se i sami izložiti zakonima i protuzakonitostima estradnog tržišta…

Večeras na HTV2 u 22:15! Ovo mi je inače jedna od najdražih epizoda (unatoč tome što se pojavljujem u njoj na par minuta!), i ako niste još dosad pogledali nijednu epizodu “Zakona!” – e pa pogledajte ovu,  ja vam garantiram dobru zabavu.

Đana Šegon i Superneon – Male stvari

Ožujak 5, 2009

Mislim da je to bilo proljetos: vozio sam se s bratom, upaljen Otvoreni, u tijeku je domaći top 10, kad li u jednom trenutku skužim da svira nešto što… mi nije neprijatno. Štoviše, zanimljivo mi je. Možda čak i dobro! Ali je teško razlučiti kad čamiš pijan na stražnjem sjedalu, a zvučnici su sprijeda i još ni ne svira toliko glasno – mislim, u takvim je situacijama uvijek moguće da mozak od kontura koje dopiru do njega skicira ono što bi htio čuti. I još voditelj onda kaže da je to ženska iz Kulture. Svašta! Netom po povratku u Zagreb sam se obratio googleu da provjerim je li ono što sam čuo bila samo varka percepcije ili nešto više, ali google baš i nije bio kooperativan, pa sam se ja do daljnjeg vratio u standardni mod postojanja u kojem zaboravljam da su Kultura i ženska iz Kulture ikada postojali.

I tako je bilo sve do prije nekoliko dana, kad sam naletio o vijest o predgrupi na skorašnjem koncertu Pipsa, a onih par stanica mozga zaduženih za čuvanje informacija o Kulturi i ženskoj iz Kulture se naglo probudile iz hibernacije; sve je i dalje pohranjeno, čak se i sjećam kako se zvala ona stvar što mi je zvučala zanimljivo! Pa rekoh, ajde da probam još jednom, možda google ovaj put za promjenu bude od pomoći.

I bio je. I nisam se prevario: stvar je fakat oke. Ali ono što mi je najzanimljivije mi je to kako su me prilikom slušanja počeli prati flashbackovi na 120 Minutes! Davno su ta vremena za mnom pa teško mogu reći na što me „Male stvari“ točno podsjećaju… neki, ne znam, primordijalni femina-grunge? Rani Pampkinsi, samo bez shogazerske glazure? Curve bez pretenzija na šamarajući zid zvuka? Ili jednostavno zvukom evocira jedan trenutak u vremenu kad se nakratko činilo da je Nirvana širom otvorila kapiju za sve moguće mračnjake, čudake i čupavce, doba kad su jedni Medicine mogli upasti na soundtrack „Vrane“? (Ajme što je divna ta stvar!)

oli do boli

Ožujak 4, 2009

Kako nisam socijalno umrežen, nemam pojma tko je i koliko svjestan da se u subotu navečer u Klubu SC održava r.o.k. – Revija Olivera Kovača, multimedijalni spektakl kojeg će ozvučiti eminentne alko-pop skupine Momci iz grada, Marshmallows, Rokambol & Lewis Tobacco te Rakova djeca.
Olijeve vlastoručne najave jedna su bizarnija od druge, pa im ne bih više ništa dodavao. Dođite i shvatite!

Mg. Chopkins cafe

Ožujak 4, 2009

jazminesullivan

Baš je lijepo kako se možeš pouzdati u neke stvari u životu, jelda? Kao ono, recimo, kad baciš oko na popis najnovijeg “Fuck Actiona”, ugledaš “Lions, Tigers & Bears” i pomisliš si: JESSSSSS! I stvarno, u dz zvuči baš kako i očekuješ da će zvučati: ep postaje još epskiji, a u sirupastoj izmaglici se rasplinu i zadnji tragovi diznijevštine što je malčice sputavala original.

Uglavnom, sasvim zgodna izlika za mp3 osvrt na neprikosnovenog kralja chopped & screwed R&B-ja, jednog i jedinog OG Ron C-ja! Stoga evo jedan mali poklon-paket, gdje od njegovih recentnih majstorija možete još naći C&S verziju “Take You Down” – sa spektakularnim refrenom u kojem Chris Brown zvuči kao da se mrtav pijan, i urokan ko zvijer, tuče sa samim sobom. Od starih pak klasika imate nasjeckanu i sjebanu “Gone” ‘N Sync, a kao bonus nevezan za OG Ron C-ja tu je još i moj svevremenski C&S favorit, ep nad svim epovima – “Choose Me” Davida Bannera.

Zakon! – S01E09 – Tunel smrti

Ožujak 2, 2009

tunel_smrti_1

Policijska postaja je pod opsadom notornog svetkovačkog klana koji želi osloboditi svog lidera, Kiklopa. Zdravko i Mateo se nalaze u bezizlaznoj situaciji sve dok ne shvate da izlaz ipak postoji. Nevolja je jedino što vodi kroz podzemni tunel smrti…

Večeras na HTV2 u 22:20!

Foršpan u Svetkovačkih novosti, gdje možete i pročitati nešto više o svetkovačkom klanu.

Accept ‘Balls To The Wall’

Ožujak 1, 2009

S odličnog soundtracka za još odličniji ‘The Wrestler’.


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.