The Spill Canvas – All Over You
U spotu za prošlogodišnji hit “Ayo Technology”, 50 Cent i Justin Timberlake pomoću najnovijih tehnoloških smicalica uhodili su atraktivne djevojke, da bi se kasnije s njima zezali u ukusno dekoriranom stanu. OK, ovo sa zezanjem, tu je sve jasno, ali… čemu uhođenje? E pa, to je zato što je izvorna poruka pjesme cenzurirana, tako da je vapaj “ayo, I’m tired of using pornography” pomalo nespretno prekršten u “ayo, I’m tired of using technology”. Jel možete to vjerovat? Fiftyja i Justina u ulozi izopačenih stalkera još nekako i mogu probaviti, ali… Fifty i Justin u ulozi isfrustriranih pornofila?!? Mislim, u redu, vjerujem da briju oni i na pornjavu – ali, jedno je brijati na pornjavu, a drugo pjevati o tome kako ti je dodijalo gledati komade na ekranu pa bi ih za promjenu htio u svom krilu. I treće kad ti to još pjevaju dva najveća pop superstara na svijetu!
Ponekad je potrebno upotrijebiti puno mašte kako bi se prihvatile pop-jadikovke o nejebici od strane likova koji bi garant brstili pičetinu ko ludi čak i da nisu slavne čunke. A opet, ponekad se na sceni pojavi… lik poput pjevača iz The Spill Canvas. Kad ga začuješ kako u refrenu svojoj nesuđenoj pjeva “Why can’t you just loooooove me back?”, i vidiš tu buci-buci facu s neuvjerljivo “zrelom” bradicom, tu facu kao stvorenu za lansiranje najneugodnijih mogućih odjeba (“Ti si predobar za mene” / “Volim te… ali ne na taj način” / “Ali, ti si mi poput brata!” / i sl.) – u tom trenutku ne samo da instatno povjeruješ u sve što ti tip kaže, nego ti i samom počnu navirati neželjena sjećanja na vlastite tinejdžerske drame.
Neugoda je još i intenzivnija em utoliko što je pjesma neodoljiv, udarnički komad emo-meets-college-rocka koji te lako usiše u melodramu, em utoliko što pjevač očito nije dovoljno star da bi mogao sagledati situaciju s otrežnjujuće distance, pa tako smrtno ozbiljno u samom otvaranju pjesme napadne djevojku zbog njenog novog dečka: “Yeah, he’s a looker, but I really think it’s guts that matter most.” Zvuči poznato? Ako ne, Bog blagoslovio vas i vaše sretne tinejdžerske dane – nekima od nas je takvo pasivno-agresivno rezoniranje bilo kruh i voda; dobivali smo polet stavljanjem cura na bolesno nerealistične pijedestale (“Ona je oličenje savršenstva, svega božanskog”), a kad bi nas ignorirale, tješili smo se svaljujući krivnju na njih (“Ona jednostavno NE SHVAĆA, šmrc šmrc, kev kev, ne shvaća da sam JA pravi izbor za nju a ne tamo neki zgodni kreten bez mozga i osjećaja, crkla dabogda”). A kad tip zaključi “This life is way too short to get caught up and all mixed up, when I just want you to love me back”, to je ona najgora vrsta tinejdžerskog prenemaganja, kao kad recimo slušaš neku divnu muziku i misliš si: “Ne mogu vjerovati da na ovom svijetu postoji ovako divna muzika a istovremeno me PROFESORICA IZ KEMIJE TJERA DA UČIM GLUPOSTI KOJE MI NIŠTA NE ZNAČE, kako to da ova muzika možda biti tako divna a profesorica tako zla (crkla dabogda)!!”
Finger Eleven – Paralyzer
U SAD se od narodskog rocka traži da bude masnog, gromoglasnog zvuka od koje se tresu guzice – a ne da je sav neki zveckav i pothranjen, ko što je u Engleza. Prosječni američki mainstream rock bend svojim zvukom poručuje: “Imamo ponudu za ROCK koja će vas otpuhati.” Prosječni britanski mainstream rock bend današnjice, pak, svojim zvukom poručuje: “Mladi smo i puni energije… ovaj, oćel to bit dosta?” Stoga nije ni čudo da su, od svih tih novih brit-klinaca, jedino Franz Ferdinand uboli autentičan pop-hit u SAD s “Take Me Out”, pjesmom koja temeljito tutnji u registrima basa, koja ne poistovjećuje traljavost sa šarmom, i koja usto na momente dosta baca na RHCP (priznajte da nije teško zamisliti Anthonyja Kiedisa kako izvikuje: “I say! Don’t you know! You say! You don’t know!”).
No, jako malo ima mjesta u američkom mainstreamu za momke seksualno ambivalentnog imidža: emo manje-više tuto-kompleto drži tržišni monopol nad klincima koji briju na, ono, tamo neku derpe spiku. A otkad su punk-pop i nu-metal komercijalno klonuli, emo ujedno ima i monopol nad tržištem dečkiju s gitarama – što zauzvrat ostavlja dosta manevarskog prostora za MUŠKARCE s gitarama. Pa su Finger Eleven talp pomislili: ej, a zašto mi ne bi napravili svoju verziju “Take Me Out”, samo za prave, stopostotno muške muškarce koji su stopostotno sigurni u svoju seksualnost (a seksualnost je ta da nam se diže na žene, da budemo načistu)?!
Dobro, nisu baš doslovno to pomislili, ali “Paralyzer” zvuči upravo tako: kao seljačkija verzija “Take Me Out” za kamiondžije i sve koji se takvima osjećaju. “Take Me Out” je bila seksi, ali nipošto vulgarno seksi: sokove je mamila kroz zajedništvo u basu, a Alex Kapranos je ostavljao dojam kulera koji ne gleda samo kojoj će ga prvoj utrpat. No, kad gospon Eleven u refrenu zareži “I WANNA MAKE YOU MOVE!” sa svom suptilnošću glasa iz RTL-ovih foršpana – sasvim je jasno što mu je na umu.
Franz Ferdinand se obraćaju cool klincima i klincezama, onima što svisoka sa sprdnjom i/ili prezirom gledaju na neugledne, neglamurozne gažere poput Finger Eleven. Za njih su, pak, cool klinci i klinceze šminkeri i fejkeri, a njihovu kulerštinu doživljavaju kao suvišnu digresiju od esencije “poštenog” testosteronskog rokanja. Dok su Franz Ferdinand u klupskom ambijentu kao riba u vodi, Finger Eleven su tu na neprijateljskom teritoriju, i animozitet je obostran: “This club has got to be the most pretentious thing/ Since I thought you and me” (a u drugoj strofi zaključuju: “This club will hopefully be closed in three weeks/ That would be cool with me”).
Ako moram birati, radije ću živjeti u svijetu Franz Ferdinanda nego u onome Finger Eleven. No opet, moram priznati da “Paralyzer” ima taj jedan iskonski animalni groove, brutalno izravnu forcu kakvu uglađeni dečki poput Franz Ferdinand nikad ne bi mogli uskovitlati, čak i kad bi to htjeli.
Rodney Atkins – Cleaning This Gun (Come on in Boy)
U redu, načelno govoreći, ovo nije rock nego country – ali razlike su tek kozmetičke naravi. Komercijalni nešvilski country današnjice u većini slučajeva je samo zamaskirani stadionski (hard) rock osamdesetih. Kao što je turbofolk često tek “obični” eurodance kojeg jedino zavijajući vokal drži usidrenog u folk-kontinuumu, tako je i moderni pop-country suštinski = rock 80ih + steel pedala i bendžo i kaubojski twang u glasu, tek toliko da bi se ljude podsjetilo da slušaju, ono, country a ne Bon Jovi (koji su se ionako u međuvremenu prešaltali na country!). Epidemija je toliko uzela maha da su se čak i stari kaubojski mačori Alan Jackson i George Strait u duetu “Murder on Music Row” izravno uhvatili u koštac s “problemom”: “For the steel guitars no longer cry/ And the fiddles barely play/ But drums and rock ‘n’ roll guitars/ Are mixed up in your face/ Ol’ Hank wouldn’t have a chance/ On today’s radio.”
Ali, ako se mene pita, upravo te tenzije su ono što između ostalog nešvilski country čini vitalnim. Najmanje zanimljiva glazba na svijetu je ona koja ili panično bježi od žanrovskih prisega ili panično naganja korijensku žanrovsku čistoću koja nikad nije ni postojala: iskre najviše frcaju tamo gdje se žanrovi rastežu koliko god se mogu rastegnuti a da pritom zadrže bazične elemente prepoznatljivosti. Ta je tenzija najplodnije vrelo kreativnosti, prava akcija je tamo gdje formalizam i eklektičnost koegzistiraju, umjesto da pobijaju jedno drugo.
Country kao “lažni” rock ima jednu značajnu prednost nad “pravim” američkim modernim rockom. Naime, bio dobar ili loš, komercijalni SAD-rock današnjice mahom je obilježen smarajuće gustom post-grunge/nu-metal produkcijom, klaustrofobičnim zidom zvuka u kojem bi se i bakterija ugušila. Country, s druge strane, ne teži kompletnom auralnom ataku kroz svaki atom zvuka nego rocku daje prostora za disanje, vraća mu sinemaskopsku dubinu i širinu, i kad poslušaš recimo “Cleaning This Gun” nakon, primjerice, Foo Fightersa, to je, ono, nebo i zemlja, lijek za dušu, kao da si nakon tjedna provedenog u stanu u centru grada otišao odspavati jednu noć u seoskom domaćinstvu (hej, ne zove se to “country” bez razloga!).
(izvorno objavljeno u Planu B, ožujak 2008.)
